Danas sam gledao mimohod i bio ponosan na ono sto sam vidio te potroseni novac za isti uopce nije nimalo vazan jer pokazao je da ono za sto sam se borio imalo je smisla. Bas me bila briga jer se politicari medju sobom slazu ili ne jer danas ih je sve bilo lijepo vidjeti na tribini ma koliko se njihova razmisljanja i stavovi razlikovali jer ipak sloboda koja je teskom mukom i krvlju izvojevana imala je smisla unatoc njima samima koji su sami sebi samodostatni. Lijepo je bilo vidjeti svu tu tehniku i u sto je izrasla hrvatska vojska od ’91 do dana danasnjeg, respektabilno za vidjeti.

Tesko je izrec taj osjecaj grca u zelucu i suza u ocima koje bi usprkos susprezanju rado potekle jer tesko ti je zato sto odmah se vracaju slike ljudi kojih vise nema a sa kojima si dijelo mokru postelju od lisca u blatnoj sumi dok ste drhtali sto od zime sto od straha. Slike, sjecanja i opet slike uvijek su tu prisutne ma koliko duboko bile potisnute dok grlo steze neka tezina a onda boli, onda one idu same niz obraze jedna za drugom, ne moze se to suspregnuti i nema tog srca junackog koje to moze suspregnuti.

Tesko je ista dalje suvislog napisati jer ma koliko je sada tesko u srcu sam ponosan na ljude sa kojima sam dijelio te teske dane, ponosan na sebe da sam ziv to prosao i da mogu reci – nedaj dragi Boze vise nikad rata i nikad nemojte to zaboraviti.

Mislio sam da ce ovo biti lako napisati ali sad je tako tesko da ne mogu naci prave rijeci da nastavim dalje. Oprostite.