Sve objave od dagoberhr

Mitovi i Legende, Projekti

Trag vodi u Sais — sveto jezero i zapis iz vremena kralja Amasisa

Komentiraj

Prije nego što krenemo u potragu za Atlantidom, upoznajmo drevni egipatski grad u kojem je, prema Platonovu pripovijedanju, započela priča o davno izgubljenom svijetu.

U zapadnoj delti Nila, među plodnim ravnicama i nekadašnjim riječnim kanalima, nalazio se Sais, drevni grad čija je povijest bila usko povezana s božicom Neit.

Danas se ostaci grada nalaze na lokalitetu Sa el-Hagar u Egiptu. Nekadašnje građevine uglavnom su nestale ili su sačuvane samo u fragmentima, ali antički tekstovi, egipatski natpisi i suvremena istraživanja omogućuju nam da postupno rekonstruiramo njegovu prošlost.

Sais je posebno važan za našu potragu jer ga Platon u dijalogu Timej povezuje s predajom o Atlantidi. No prije nego što krenemo za tom pričom, potrebno je upoznati stvarni grad i tragove koji su doista sačuvani.

Grad božice Neit

Sais je bio jedno od najvažnijih središta kulta egipatske božice Neit. Njezin kult imao je dugu povijest, a grad je tijekom stoljeća stjecao sve veći vjerski i politički značaj.

U 7. stoljeću prije Krista Sais postaje sjedište vladara koji će osnovati 26. egipatsku dinastiju. Za vrijeme te dinastije, a osobito pod kraljem Amasisom II., grad je bio važno središte kraljevske vlasti i vjerskog života.

Upravo iz tog razdoblja potječu tragovi koji nam pomažu razumjeti kako je izgledao sveti prostor posvećen Neit.

Horkhebijev natpis — svjedočanstvo iz drevnog Egipta

Jedan od najzanimljivijih izvora jest biografski natpis na stražnjem stupu kipa egipatskog dužnosnika Horkhebija.

U natpisu Horkhebi govori o izgradnji svetog jezera povezanog s Neit i bogovima područja Saisa, po nalogu kralja Amasisa.

Prema prijevodu objavljenom u stručnoj literaturi, jezero je bilo obloženo kamenom, imalo je osam stubišta i bilo okruženo zidovima. Natpis navodi dimenzije od 68 lakata u duljinu i približno 65 lakata u širinu. Suvremena istraživanja te mjere preračunavaju na približno 35,6 × 34,1 metar, uz napomenu da je jedna od brojki u čitanju natpisa nesigurna.

To nije zapis o Atlantidi. Njegova je važnost u tome što nam pruža konkretan trag o stvarnom građevinskom projektu u Saisu i o povezanosti vode, arhitekture i religijskog života.

Ovdje se naša priča prvi put čvrsto oslanja na sačuvani egipatski natpis.

Herodot i sveto jezero

Grčki povjesničar Herodot posjetio je Egipat u 5. stoljeću prije Krista. U drugoj knjizi svojih Povijesti, u odlomku 2.170, opisuje sveti prostor u Saisu, velike kamene obeliske i jezero obrubljeno kamenom.

Herodot uspoređuje veličinu jezera s jezerom na grčkom otoku Delosu. U sljedećem odlomku spominje noćne obrede povezane s egipatskim vjerskim predajama.

Njegov opis zanimljiv je kada ga usporedimo s Horkhebijevim natpisom. Jedan izvor donosi osobno svjedočanstvo grčkog autora, dok drugi bilježi radove egipatskog dužnosnika. Oba upućuju na postojanje važnog svetog jezera u Saisu.

Suvremeni istraživači proučavaju stare kanale, prirodne vodene tokove i ostatke nekadašnjeg krajolika kako bi bolje razumjeli gdje se sveti prostor nalazio. Ipak, točan položaj jezera i njegov odnos prema nekadašnjem hramskom kompleksu nisu u potpunosti razriješeni.

Suvremena geoarheološka istraživanja pokušavaju rekonstruirati nekadašnji krajolik Saisa analizom podzemnih slojeva, tragova drevnih vodenih tokova i geofizičkih podataka. Istraživači su razmatrali i vapnenačke blokove pronađene u blizini mogućeg izvora vode, koji su možda pripadali kamenoj oblozi svetog jezera. Ipak, zasad nije moguće sa sigurnošću utvrditi njegov točan položaj ni potpuno rekonstruirati njegov izvorni oblik.

Što nam govore ovi tragovi?

Horkhebijev natpis i Herodotov opis potvrđuju da je Sais bio mnogo više od imena u jednoj staroj priči. Bio je stvaran grad s važnim svetištem, uređenim vodenim prostorom i dugom vjerskom tradicijom.

Međutim, ni natpis ni Herodot ne spominju Atlantidu.

To je važno razlikovati. Povijesni izvori potvrđuju postojanje grada i njegova svetog prostora, dok je priča o Atlantidi poznata iz Platonovih dijaloga. Jedno nam pomaže razumjeti povijesno okruženje, ali ne dokazuje automatski drugo.

Trag koji vodi prema Atlantidi

U Platonovu Timeju, u odlomcima 21e–23c, Sais postaje mjesto na kojem se, prema pripovijedanju, susreću grčka prošlost i egipatsko sjećanje.

Platon piše da je Solon, atenski zakonodavac i pjesnik, razgovarao s egipatskim svećenicima te čuo predaju o događajima mnogo starijima od poznate grčke povijesti. Iz tog razgovora razvija se priča o drevnoj Ateni i Atlantidi.

Nemamo neovisan egipatski zapis koji potvrđuje da se taj razgovor dogodio ili da su svećenici doista posjedovali zapis o Atlantidi. Zato ćemo Platonovu pripovijest istraživati ozbiljno, ali bez pretvaranja književnog svjedočanstva u potvrđenu povijesnu činjenicu.

Sais nam pruža stvarno povijesno polazište. Atlantida nas vodi prema pitanju na koje tek trebamo pokušati odgovoriti.

U sljedećem nastavku upoznat ćemo božicu Neit, njezino mjesto u egipatskoj religiji i vezu koju Platon povlači između nje i grčke Atene.

Naša potraga nastavlja se ondje gdje se susreću povijest, drevna predaja i pitanja na koja još nemamo konačan odgovor.

Izvori i literatura

  1. Platon, Timej, 21e–23c.
  2. Herodot, Povijesti, knjiga II., odlomci 170–175.
  3. Eva Lange-Athinodorou, „Implications of geoarchaeological investigations for the contextualization of sacred landscapes in the Nile Delta”, E&G Quaternary Science Journal, 70, 2021., str. 73–82. Pročitaj znanstveni rad.
  4. The Global Egyptian Museum, „Sais”. Povijesni pregled grada.

Napomena o ilustraciji: prikaz svetog jezera i hramskog kompleksa autorska je rekonstrukcija nadahnuta povijesnim opisima. Ne predstavlja fotografiju stvarnog Saisa niti potvrđeni tlocrt njegova hrama.

Autor: Zoran Maričić aka Dag Dagoberovic

Mitovi i Legende, Projekti

PLATONOVA ATLANTIDA

Komentiraj

Tekstualna, metrologijska i prostorna rekonstrukcija

Između drevne predaje, povijesti i izgubljenog svijeta

Radna karta: model izgrađen od unutrašnjosti prema van. Karta je ilustracija rekonstrukcije, ne dokaz stvarne geografije.

SADRŽAJ

I. PRIČA KOJU NAM JE PRENIO PLATON

1. Kako je priča o Atlantidi došla do Platona

2. Timaej 20d–26e

3. Kritija 108c–121c

II. OTOK, KRALJEVI I GRADOVI

4. Atlantida kao golemi otok

5. Posejdon, Kleito i deset sinova — obiteljsko stablo

6. Atlasovo kraljevstvo

7. Velika ravnica

8. Planinski kompleks

9. Kraljevska metropola

10. Kanali i vodni sustav

11. Poljoprivredni sustav

12. Podjela ravnice

13. Devet ostalih kraljevstava

14. Vanjski dijelovi Atlantide

III. MJERE I PROSTOR

15. Stadion, plethron i stopa

16. Modeli A, B i C

17. Tablica svih Platonovih mjera

IV. REKONSTRUKCIJA ATLANTIDE

18. Gradnja Atlantide od unutrašnjosti prema van

19. Atlasovo središte

20. Devet klasičnih kraljevstava

21. Glavna karta

V. GRANICE ONOGA ŠTO ZNAMO

VI. IZMEĐU IZVORA I TUMAČENJA

VII. ONDJE GDJE IZVORI ŠUTE

VIII. IZVORI I LITERATURA

I. PRIČA KOJU NAM JE PRENIO PLATON

Slijedi hrvatski radni prijevod relevantnih dijelova Timaeja i Kritije. Oznake Stephanusove paginacije omogućuju provjeru mjesta u Platonovu tekstu.

Platonova Atlantida

Između drevne predaje, povijesti i izgubljenog svijeta

Priča o Atlantidi dolazi nam iz dubine vremena. Prema Platonovu pripovijedanju, njezino je sjećanje sačuvano u egipatskim zapisima, preneseno preko svećenika iz Saisa do Solona, a zatim kroz naraštaje stiglo do Kritije.

U toj se priči susreću dva svijeta: drevni Egipat, čuvar svetih zapisa i uspomena na davne katastrofe, te Atlantida, golemi otok čija je moć nekoć sezala daleko izvan njegovih granica. Platon nam opisuje njezino podrijetlo, bogatstvo, gradove, kanale, kraljeve i zakone, ali i postupno slabljenje vrline koje prethodi njezinoj propasti.

Što se iza te priče doista nalazi, a što ostaje nepoznato? Da bismo to istražili, moramo najprije poslušati Platonove riječi, upoznati svijet iz kojega priča navodno potječe i tek potom prijeći granicu poznatoga. Ondje gdje izvori završavaju, započinje rekonstrukcija — jasno označena kao mogućnost, tumačenje ili slobodni autorski izričaj.

Glavni tekst: Timaej 20d–26e i Kritija 108c–121c. Kritija je sačuvana samo djelomično i prekida se upravo nakon što Zeus okuplja bogove kako bi presudio Atlantidi.

Prevoditeljska napomena: hrvatski tekst u ovom izdanju nije prepisan iz postojećeg modernog hrvatskog prijevoda, nego je sastavljen kao nova radna interpretacija prema grčkom tekstu i usporedbi javno dostupnih klasičnih izdanja i prijevoda. Brojevi 20d, 24e, 113c itd. slijede standardnu Stephanusovu paginaciju.

Sadržaj

1. Kako je priča o Atlantidi došla do Platona

2. Timaej 20d–26e — hrvatski prijevod

3. Kritija 108c–121c — hrvatski prijevod

4. Što izravno proizlazi iz Platonova teksta

5. Što Platon ne kaže

6. Osnova za budući istraživački i književni projekt

7. Izvori i literatura

1. Kako je priča o Atlantidi došla do Platona

U Timaeju Kritija priču predstavlja kao veoma staru predaju. Prema njegovu kazivanju, Solon je u Egiptu u gradu Saisu razgovarao sa svećenicima koji su čuvali zapise o drevnoj prošlosti. Svećenik mu govori da Grci slabo poznaju vlastitu davnu povijest jer su ih velike katastrofe i protok vremena više puta vraćali gotovo na početak. U toj predaji postoji i sjećanje na drevne Atenjane koji su se suprotstavili velikoj sili koja je došla s područja Atlantika. Kritija zatim tvrdi da je priču u njegovoj obitelji prenio Solon, da ju je njegov djed zapamtio i da ju je on kao dječak naučio. U Kritiji se dodatno objašnjava da su imena koja zvuče grčki navodno rezultat prevođenja: egipatski su zapisi trebali sadržavati izvorna imena, a Solon ih je prenio u grčki oblik. Za naš budući projekt ovo je važno jer sam Platon ne stavlja priču u jednostavan okvir: istodobno je prikazuje kao drevnu povijesnu predaju, kao pripovijest o idealnoj državi i kao filozofski primjer odnosa vrline, bogatstva, moći i propasti. Suvremena literatura upravo zato raspravlja treba li je čitati kao povijest, filozofsku priču, političku parabolu ili kombinaciju navedenoga. Jedna stvar je ipak čvrsta: jedini izvor koji izravno opisuje Atlantidu kao takvu jest Platonov Timaej–Kritija. Kasnije antičke i moderne priče nadograđuju, tumače ili traže lokaciju Atlantide, ali nisu dodatni izvor koji bi neovisno potvrdio Platonov opis.

2. Timaej 20d–26e — hrvatski prijevod

Napomena: u ovom dijelu priču kazuje Kritija, a u okviru dijaloga ona se predstavlja kao sjećanje koje je došlo preko Solona i egipatskih svećenika.

20d–21a

Kritija: Dopustite mi da vam najprije kažem kako sam kao dijete čuo priču koju sada iznosim. Tada je moj djed Kritija, kako je govorio, bio već gotovo devedesetogodišnjak, a ja sam imao otprilike deset godina. Bili smo na svetkovini Apaturija, a običaj je bio da dječaci izgovaraju pjesme. Čule su se pjesme mnogih pjesnika, a Solonove su u ono vrijeme bile još nove, pa smo ih mnogi slušali. Netko iz našeg roda rekao je da je Solon, među ostalim stvarima, bio najmudriji čovjek i najplemenitiji među pjesnicima. Moj se djed tome veoma obradovao i rekao da bi Solon, da nije pjesništvo smatrao sporednom stvari, nego ozbiljno dovršio ono što je donio iz Egipta, nadmašio i Hezioda i Homera i sve druge pjesnike.

21b–22a

Na moje pitanje kakva je to priča bila, odgovorio je da je riječ o najvećem i najpoznatijem pothvatu koji je naš grad ikada izvršio, pothvatu koji je zbog vremena i propasti ljudi koji su ga izveli ostao nepoznat kasnijim naraštajima. Tada sam ga upitao što je to bilo. Rekao je da je riječ o djelu koje je naš grad izvršio prije mnogo vremena, a koje je Solon čuo od egipatskih svećenika.

22b–23a

Kritija: Svećenik je Solonu rekao da ste vi Grci djeca, jer nemate drevne predaje koje bi mogle sačuvati sjećanje na vrlo stare događaje. Rekao je da mnoge poplave dolaze kroz duga razdoblja i da one uništavaju ljude koji ne poznaju pismo ili zapise. Zato se u vašoj zemlji često pamti samo posljednja velika katastrofa, dok su starije zaboravljene. Egipćani, nasuprot tome, čuvaju zapise o davnim vremenima. Zato znaju ono što vi više ne znate.

23b–23c

Svećenik je zatim rekao da je prije najveće poplave Atena bila izvanredno uređena država i da je imala najplemenitije ljude. Prema zapisima koje je pokazao Solonu, drevna Atena imala je velike pothvate i bila je osobito slavna po svojoj vrlini i vojnoj snazi.

23d–24c

Solon je, zadivljen, zamolio svećenika da mu ispriča cijelu priču. Svećenik mu je rekao da će to učiniti, osobito zbog božice koja je zaštitnica i njihove i atenske zemlje. Prema toj predaji, božica je Atenu utemeljila prije Egipta i uredila je tako da njezini stanovnici budu sposobni za mudrost i ratničku izvrsnost. Atenjani su živjeli prema zakonima i običajima koji su ih, prema priči, učinili izvanredno vrlima.

24d–25a

Mnoga velika djela vašega grada, kaže svećenik, zapisana su u našim zapisima. Ali jedno se među njima osobito ističe veličinom i plemenitošću. Zapisi govore kako je vaš grad nekoć zaustavio silu koja je, krenuvši s područja Atlantskog mora, oholo napadala čitavu Europu i Aziju. U ono je vrijeme to more bilo plovno. Pred njegovim otvorom, koji vi Grci nazivate Heraklovim stupovima, nalazio se otok veći od Libije i Azije zajedno. S tog se otoka moglo putovati na druge otoke, a preko njih i do suprotne kopnene mase koja okružuje ono pravo more.

25a–25b

Ono što je unutar tjesnaca koji spominjemo izgleda kao luka s uskim ulazom, dok je ono s druge strane doista veliko more, a kopno koje ga okružuje s pravom bi se moglo nazvati kontinentom. Na tom otoku Atlantidi postojala je velika i čudesna kraljevska sila. Vladala je cijelim otokom, mnogim drugim otocima i dijelovima kopna. Unutar tjesnaca njezina se vlast protezala po Libiji sve do Egipta, a po Europi sve do Tirenskoga područja. Sva se ta sila jednom ujedinila i pokušala jednim napadom porobiti i našu i vašu zemlju te sve krajeve unutar tjesnaca.

25b–25d

Tada se, Solone, snaga vašega grada pokazala pred svim ljudima. Atena se istaknula hrabrošću i ratničkim umijećem; predvodila je Grke, a kada su je drugi napustili, borila se sama. Došla je do najvećih opasnosti, pobijedila napadače i podigla spomenik pobjede. One koji još nisu bili porobljeni spasila je od ropstva, a sve nas koji živimo unutar Heraklovih granica oslobodila je bez zadrške.

25d

Kasnije su nastali silni potresi i poplave. U jednom teškom danu i noći cijela je vaša ratnička sila odjednom propala pod zemlju, a otok Atlantida na isti je način potonuo pod more i nestao. Zbog toga je ondje i danas more neprohodno i neistraživo, jer ga otežava plitko blato koje je otok stvorio kada je potonuo.

25e–26e

Kritija: To je, Sokrate, ukratko priča koju je stariji Kritija čuo od Solona. Kada si jučer govorio o državi i građanima koje si opisivao, prisjetio sam se svega toga i zadivio se koliko se tvoj opis podudara s onim što je Solon čuo. Nisam se usudio odmah govoriti jer je prošlo mnogo vremena od kada sam to čuo, ali sada mislim da bismo mogli pokušati priču izložiti u cijelosti. 26e Sokrat odgovara da priču treba prihvatiti, jer je prikladna svetkovini božice koja se upravo održava, a osobito zato što se tvrdi da nije izmišljena priča nego stvarna predaja o prošlim događajima.

3. Kritija 108c–121c — hrvatski prijevod

Ovdje počinje opširniji opis drevne Atene i Atlantide. Tekst Kritije je nedovršen: sačuvani rukopis završava upravo nakon Zeusova okupljanja bogova.

108c–109a

Kritija: Najprije se moramo prisjetiti da je, prema predaji, prošlo devet tisuća godina od rata između onih koji su živjeli s onu stranu Heraklovih stupova i svih onih koji su živjeli unutar njih. Taj rat sada trebamo ispričati. Na jednoj je strani, kako se govori, stajao naš grad i vodio cijeli rat; na drugoj su bili kraljevi otoka Atlantide, za koji smo rekli da je nekoć bio veći od Libije i Azije zajedno, a sada je zbog potresa potonuo i ostavio neprohodno blato koje onima koji odavde plove prema otvorenom moru više ne dopušta prolaz.

109b–110a

Bogovi su nekoć ždrijebom podijelili cijelu zemlju prema krajevima, ne nakon sukoba. Svaki je dobio ono što mu pripada i nastanio svoj kraj. Kao pastiri, ali ne silom nad tijelom nego uvjeravanjem i upravljanjem dušom, usmjeravali su smrtna bića. U drugim su krajevima drugi bogovi uredili svoje posjede. Hefest i Atena, koji su po naravi bili srodni i povezani ljubavlju prema mudrosti i umijeću, zajednički su dobili našu zemlju. Ona je bila prirodno prikladna za vrlinu i razboritost, pa su u njoj podigli dobre ljude i uredili njihov način života.

110b–111e

Imena tih ljudi ostala su sačuvana, ali su njihova djela nestala zbog propadanja naraštaja i dugog protoka vremena. Preživjeli su, nakon katastrofa, bili uglavnom nepismeni planinski ljudi koji su znali samo imena nekadašnjih vladara i ponešto o njihovim djelima. Tako su imena prelazila na potomke, ali znanje o zakonima i velikim djelima predaka gotovo je nestalo. Tek kada bi ljudi osigurali osnovne životne potrebe, počeli bi se baviti pričama o starini.

111b–112e

Plodna drevna Atena bila je, prema opisu, mnogo bogatija tlom nego što je kasnije postala. Potresi i poplave odnijeli su zemlju s viših predjela. Plodno tlo više se nije taložilo kao u nekim drugim krajevima, nego je nestajalo u dubini mora. Ono što je ostalo uspoređuje se s kosturom bolesnog čovjeka kojemu je nestala sva mekoća i masnoća, pa je ostao samo okvir zemlje. Nekada su planine bile šumovite, doline bogate, a voda se zadržavala u dubokom tlu. Izvori i potoci davali su dovoljno vode. Drevni Atenjani bili su uređeni kao zajednica čuvara i ratnika, oko dvadeset tisuća ljudi sposobnih za borbu.

113a–113e

Prije nego što počnem pričati o Atlantidi, moram objasniti zašto ću među barbarima često koristiti grčka imena. Solon je, kada je namjeravao priču upotrijebiti u pjesništvu, istražio značenja imena. Egipćani koji su ih prvi zapisali preveli su ih na svoj jezik; Solon je zatim obnovio njihovo značenje i prenio ih na naš jezik. Zato se nemojte čuditi ako imena zvuče grčki.

113c–114b

Posejdon je ždrijebom dobio otok Atlantidu i na njemu nastanio djecu koju je imao sa smrtnom ženom. Uz more se pružala ravnica kroz središte cijelog otoka; govorilo se da je bila najljepša i vrlo plodna. Blizu njezina središta, oko pedeset stadija od mora, uzdizao se brežuljak. Na njemu je živio Evenor, jedan od izvornih stanovnika zemlje, sa ženom Leukipom i jedinom kćeri Kleitom. Nakon što su roditelji umrli, Posejdon se zaljubio u Kleitu i uzeo je za ženu. Oko njezina je brežuljka napravio obrambene prstenove zemlje i mora: dva kopnena i tri vodena, naizmjenično, jednako udaljena od središta. U središnjem je prostoru iz zemlje izveo dva izvora, jedan topao i jedan hladan, te osigurao obilje hrane.

114a–114c

Posejdon je imao s Kleitom pet parova blizanaca. Podijelio je cijeli otok na deset dijelova. Najstarijem sinu dao je majčino prebivalište i najveći i najbolji dio zemlje te ga postavio za kralja nad ostalima. Nazvao ga je Atlasom, pa je po njemu cijeli otok dobio ime Atlantida, a more Atlantsko. Njegov mlađi brat zvao se Eumel, a u izvornom jeziku Gadeir. Ostali su bili Amfer i Evaemon; Mnezej i Autohton; Elasip i Mestor; Azaes i Diaprep. Njihovi su potomci kroz mnoge naraštaje vladali otocima i dijelovima mora, a vlast im je sezala i nad narodima Sredozemlja sve do Egipta i Tirenskog područja.

114d–115b

Atlasovi potomci imali su golemo bogatstvo. Nasljeđivanje kraljevske vlasti išlo je na najstarijeg sina. Otok je davao gotovo sve što je bilo potrebno za život: metale, drvo, divlje i domaće životinje te obilje hrane. Posebno se spominju velike količine slonova. Zemlja je davala mirisne biljke, korijenje, smole, voće, povrće i različite proizvode korisne za prehranu i uživanje. Sve je to, prema priči, raslo u izvanrednoj ljepoti i obilju.

115c–116a

Od tih su bogatstava uređivali hramove, kraljevske palače, luke i brodogradilišta. Oko drevne prijestolnice povezali su morske prstenove mostovima. Od mora su prokopali kanal do najudaljenijeg prstena: bio je tri pletra širok, sto stopa dubok i pedeset stadija dug, a ulaz je bio dovoljno velik za najveće brodove. Između kopnenih prstenova prokopani su kanali kroz koje je mogla proći jedna trijera; bili su natkriveni tako da je dio plovnoga puta prolazio pod zemljom. Vanjski vodeni prsten bio je širok tri stadija, susjedni kopneni također tri; drugi vodeni dva stadija, a kopneni uz njega dva; središnji kopneni prsten bio je širok jedan stadij. Središnji otok imao je promjer pet stadija.

116a–116c

Središnji otok, prstenove i most opasivali su kameni zidovi, a na mostovima su stajale kule i vrata. Kamen su vadili ispod središnjeg otoka i prstenova; bio je bijel, crn ili crven. Pri vađenju kamena napravili su i dva unutarnja brodogradilišta, uklesana i natkrivena prirodnim stijenama. Građevine su bile jednobojne ili ukrašene kombiniranjem različitih boja kamena. Vanjski zid obložili su mjedi, unutarnji kositrom, a zid oko akropole orihalkom, metalom koji je sjajio poput vatre.

116c–117a

U središtu kraljevske akropole nalazio se sveti prostor Kleite i Posejdona, ograđen zlatnim zidom. Ondje je, prema priči, nastalo deset kraljevskih loza. Posejdonov hram bio je dug jedan stadij i širok tri pletra. Izvana je bio obložen srebrom, osim vrhova koji su bili zlatni. Unutra su zidovi, stupovi i podovi bili prekriveni orihalkom, a strop je bio ukrašen zlatom, srebrom i orihalkom. U hramu je stajao zlatni kip Posejdona na kočiji sa šest krilatih konja, okružen stotinu Nereida na dupinima. Izvan hrama stajali su zlatni kipovi deset kraljeva i njihovih žena te brojni zavjetni darovi.

117a–117e

Topli i hladni izvori bili su obilni i pogodni za različite namjene. Oko njih su bili uređeni vrtovi i zgrade, spremnici vode i kupališta za kraljeve, građane, žene i životinje. Voda se kanalima vodila prema svetom gaju Posejdona i dalje prema vanjskim prstenovima. U različitim dijelovima grada nalazili su se hramovi, vrtovi, vježbališta i prostori za konje. U središtu velikog otoka bio je hipodrom. Brodogradilišta su bila puna trijera i opreme. Nakon tri vanjske luke dolazilo se do zida koji je okruživao grad na udaljenosti od pedeset stadija od najvećeg prstena i luke. Kuće su bile gusto poredane, a luka i plovni put bili su puni brodova i trgovaca iz mnogih krajeva.

118a–118e

Područje oko grada bilo je visoko iznad mora, dok je prostor oko grada bio ravna, široka ravnica okružena planinama koje su se protezale do mora. Ravnica je bila pravokutna, tri tisuće stadija duga sa svake strane i dvije tisuće stadija široka u sredini. Bila je okrenuta prema jugu i zaštićena od sjevernih vjetrova. Planine su bile velike i lijepe, s mnogim selima, potocima, jezerima i livadama. Ravnica je bila uređena dugim radovima mnogih kraljeva. Oko nje je bio iskopan kanal dubok jedan pletron i širok jedan stadij, dug ukupno deset tisuća stadija. U njega su se slijevali potoci s planina. Preko ravnice išli su ravni kanali široki oko sto stopa, međusobno udaljeni sto stadija, kojima se prevozilo drvo i plodovi zemlje. Zemlja se obrađivala dva puta godišnje, koristeći zimske kiše i ljetne izvore.

119a–119b

Za vojsku je svaki od deset dijelova zemlje davao jednog zapovjednika za ljude sposobne za borbu. Svaki je dio imao približno deset puta deset stadija, a ukupno ih je bilo šezdeset tisuća. Ljudi iz planina i ostatka zemlje bili su brojni i raspoređeni pod zapovjednike. Za rat je bilo predviđeno ukupno deset tisuća bojnih kola, uz konje i jahače, dodatne konje, hoplite, strijelce, praćkaše, kopljanike i mornare za dvanaest stotina brodova. Vojna organizacija drugih devet kraljevstava razlikovala se u pojedinostima.

119c–120b

Svaki od deset kraljeva vladao je svojim dijelom zemlje i svojim gradom te je imao široku vlast nad ljudima i zakonima. Međusobni odnosi kraljeva bili su uređeni zakonima Posejdona, zapisanima na orihalkovom stupu u Posejdonovu hramu u središtu otoka. Kraljevi su se sastajali svakih pet godina, a zatim naizmjenično svakih šest, tako da su jednako častili parne i neparne godine. Raspravljali su o zajedničkim poslovima i sudili onima koji bi prekršili zakone. Prije suđenja prinosili su žrtvu bika. Bikovi su slobodno hodali u svetom prostoru, a deset kraljeva lovilo ih je samo štapovima i omčama, bez željeza. Uhvaćenog bi bika doveli do stupa i zaklali iznad zapisa zakona. Krv je padala na natpis.

120a–120d

Nakon žrtve kraljevi su miješali vino i krv te pili iz zlatnih posuda. Zaklinjali su se da će suditi prema zakonima zapisanima na stupu, kazniti ranije prijestupe i ubuduće ne kršiti zapise svojom voljom. Zaklinjali su se i da neće vladati niti se pokoravati drugome osim u skladu sa zakonima svojih predaka. Nakon obreda, kada bi se vatra ugasila, odjenuli bi tamne svečane haljine i noću sjedili uz pepeo žrtve. U zoru bi svoje presude zapisali na zlatnu ploču i posvetili ih kao spomen. Najvažniji zakoni nalagali su da kraljevi nikada ne ratuju međusobno, da zajednički pomognu ako bi netko pokušao srušiti kraljevsku lozu u nekom gradu te da u zajedničkim ratnim poslovima vodstvo pripada lozi Atlasa. Kralj nije smio pogubiti drugog kralja bez pristanka više od polovice desetorice.

120e–121c

Takva je, kaže Kritija, bila veličina i narav njihove moći. Dok je božanska narav u njima bila snažna, mnoge su naraštaje živjeli poslušno zakonima i bili dobri prema svojoj božanskoj lozi. Njihove su namjere bile plemenite, a prema promjenama života i jedni prema drugima odnosili su se blago i razumno. Nisu cijenili ništa osim vrline i lako su nosili svoje ogromno bogatstvo, ne dopuštajući da ih ono opije. Shvaćali su da se bogatstvo povećava uz zajedništvo i vrlinu, a da pohlepa za bogatstvom uništava i bogatstvo i samu vrlinu.

121a–121c

Kako je njihova božanska narav postupno slabjela, a ljudska postajala jača, više nisu mogli nositi teret vlastitog bogatstva. Izgubili su ono najvrjednije u sebi i postali su, u očima onoga tko to može vidjeti, ružni i pokvareni. Ipak, onima koji ne razumiju što je istinski sretan život činili su se upravo tada najljepšima i najblaženijima, jer su bili ispunjeni nepravednom željom za vlašću i moći. Zeus, bog bogova i vladar prema zakonu, vidio je da je taj nekoć pravedni rod zapao u loše stanje i odlučio ga kazniti kako bi ga ponovno doveo u red. Zato je okupio sve bogove u njihovom najsvetijem prebivalištu, koje se nalazi u središtu svega što nastaje, i kada ih je okupio, počeo im je govoriti: …

4. Što izravno proizlazi iz Platonova teksta

Element

Što Platon kaže

Vrijeme

Kritija navodi 9.000 godina prije vremena pripovjedača za rat između drevne Atene i Atlantide.

Položaj

Atlantida je smještena izvan Heraklovih stupova, pred ulazom u veliko more koje Platon razlikuje od mora unutar tjesnaca.

Veličina

Otok je opisan kao veći od Libije i Azije zajedno. To je Platonova formulacija i ne treba je automatski pretvarati u suvremenu kartografsku mjeru.

Politička organizacija

Postoji deset kraljevskih područja, povezanih zajedničkim pravilima, pri čemu najstarija loza Atlasa ima prvenstvo.

Glavni grad

Prijestolnica je organizirana oko središnje akropole i naizmjeničnih prstenova kopna i vode.

Gospodarstvo

Platon opisuje iznimno plodnu zemlju, šume, izvore, metale, životinje, voće i druge proizvode.

Infrastruktura

Posebno su istaknuti kanali, luke, mostovi, brodogradilišta, spremnici vode i navodnjavanje.

Vojska

Opis uključuje bojne kočije, hoplite, strijelce, praćkaše, kopljanike i velik broj brodova.

Moralni luk

U početku vlada vrlina i samokontrola; zatim slabi božanska narav, raste pohlepa za bogatstvom i moći, a Zeus odlučuje kazniti Atlantidu.

Sudbina

Timaej govori da Atlantida nestaje kroz potrese i poplavu u jednom teškom danu i noći.

Kritija, međutim, završava prije opisa same završne katastrofe.

5. Što nam Platon ne kaže

Platon ne daje suvremene koordinate Atlantide, ne navodi zemljopisnu širinu i dužinu, ne spominje Atlantidu pod današnjim nacionalnim ili geografskim imenima i ne opisuje tehnologiju koja bi odgovarala modernoj znanstvenoj fantastici. Ne govori o kristalima, električnoj energiji, letećim strojevima, izvanzemaljcima, izgubljenoj naprednoj znanosti ili bilo kojoj drugoj popularnoj modernoj nadogradnji. Takvi elementi mogu postati dio naše buduće književne rekonstrukcije, ali ne smiju biti predstavljeni kao Platonove riječi.

Također ne znamo završetak Kritije. Platon nam je sačuvao uvod u kaznu Atlantide, ali tekst se prekida upravo nakon Zeusova okupljanja bogova. To je jedna od najzanimljivijih „praznina“ za budući projekt, ali i jedna od točaka gdje moramo biti potpuno pošteni prema izvoru.

6. Osnova za budući istraživački i književni projekt

Ovaj prvi svezak može biti temelj cijele buduće knjige. Predlažem da ubuduće materijal dijelimo u tri jasno označene razine:

A — PLATON: prijevod i analiza onoga što stvarno stoji u Timaeju i Kritiji. Ovaj dio ne mijenjamo radi priče.

B — HIPOTEZE I TUMAČENJA: povijesne, geografske, geološke i filozofske mogućnosti. Svaka tvrdnja treba imati izvor ili jasno označenu razinu spekulacije.

C — NAŠA PRIČA: izmišljeni događaji, likovi, objašnjenja i rekonstrukcije koje se uklapaju u Platonov svijet. Tu možemo biti kreativni, ali ih nikada nećemo podvaliti kao povijesnu činjenicu ili Platonov tekst. Na taj način možemo kasnije istražiti, primjerice: što bi značilo da je otok doista bio „veći od Libije i Azije zajedno“; kako bi se mogao fizički izvesti sustav koncentričnih kanala; što bi značile mjere u stadijima i pletrima; kakva je mogla biti politička struktura deset kraljeva; kakva je bila trgovina; zašto Platon posebno ističe slonove, orihalk i izvore; kako razumjeti moralni pad; te kako se sve to može povezati s poznatim prirodnim katastrofama bez toga da se pretpostavka pretvori u činjenicu. Tek nakon toga možemo napraviti našu književnu rekonstrukciju: „Što se možda dogodilo između Platonovih redaka?“ To će biti zaseban sloj knjige.

7. Izvori i literatura

Primarni tekstovi i digitalne edicije:

Plato, Timaeus i Critias, grčki tekst prema standardnim izdanjima; Perseus Digital Library, Tufts University. Perseus pruža grčki tekst i klasične engleske prijevode te omogućuje provjeru odlomaka po Stephanusovoj paginaciji. John Burnet, Platonis Opera, Oxford Classical Text, 1902–1903 — standardna osnova za grčki tekst korišten u mnogim digitalnim izdanjima. Digitalni čitač Critije prikazuje grčki tekst prema Burnetu i engleski prijevod R. G. Buryja. Christopher Gill, Plato’s Atlantis Story: Text, Translation and Commentary, 2. izdanje, Liverpool University Press, 2017. Knjiga objedinjuje relevantne grčke tekstove Timaeja i Kritije, novi engleski prijevod, uvod, komentar i rječnik.

Sekundarna literatura:

Stanford Encyclopedia of Philosophy, „Plato’s Timaeus“ — koristan pregled strukture dijaloga i mjesta priče o Atlantidi u širem filozofskom okviru. Kathryn A. Morgan, „Designer History: Plato’s Atlantis Story and Fourth-Century Ideology“, Journal of Hellenic Studies — rasprava o političkom i historiografskom kontekstu priče. Thomas Kjeller Johansen, Plato’s Natural Philosophy — rasprava o statusu Atlantidine priče kao povijesti, fikcije i filozofskog primjera. Napomena za buduće izdanje: ovaj PDF je radna verzija 1.0. U sljedećim iteracijama možemo dodati grčki izvornik uz hrvatski prijevod, engleski prijevod, karte i sheme prema Platonovu opisu, tablicu svih mjera, kronologiju, pregled antičkih komentatora i zasebnu knjigu naše fikcionalne rekonstrukcije.

EGIPATSKA POZADINA — SAIS, NEIT I SJENA IZGUBLJENOG ZAPISA

Ovo poglavlje otvara vrata egipatskom svijetu iz kojega, prema Platonovu pripovijedanju, dolazi sjećanje na Atlantidu. Ne tvrdimo da smo pronašli egipatski izvornik Atlantide. Prikupljamo provjerljive podatke o Saisu, božici Neit, hramovima, svećenicima i načinu na koji su drevni narodi čuvali sjećanje na prošlost. Između tih tragova i Atlantide ostaje prostor nepoznatoga — a upravo ćemo taj prostor istraživati, ne prikrivajući ga.

1. Tri niti naše knjige

POVIJESNA NIT — stvarni natpisi, arheološki nalazi i tekstovi antičkih autora. Svaki navod mora imati provjerljiv izvor.

PLATONOVA NIT — ono što izričito stoji u Timaeju i Kritiji. Platonov tekst ostaje temelj i ne mijenja se kako bi odgovarao našoj rekonstrukciji.

AUTORSKA NIT — zamišljeni razgovori, prizori, izgubljeni zapisi i prijelazi između poznatih događaja. Taj sloj smije biti poetičan, ali mora biti prepoznatljiv kao slobodni autorski izričaj.

2. Sais — grad uz rub pamćenja

U Timaeju 21e Platon povezuje Sais s božicom koju Egipćani zovu Neit, a Grci poistovjećuju s Atenom. U njegovoj priči svećenik u Saisu govori Solonu o davnim događajima i o tome kako su se sjećanja različito sačuvala u Egiptu i Grčkoj. To je ono što Platon pripovijeda; nije nam sačuvan neovisan egipatski dokument koji potvrđuje njegovu priču o Atlantidi.

Za našu rekonstrukciju Sais može postati više od imena na stranici. Možemo istražiti njegovu vjersku ulogu, sveti prostor, svećenike i zapise. Zatim možemo zamisliti Solona kako ulazi u hram, sluša prevoditelja i pokušava razumjeti priču stariju od grčkih pjesama. Povijesna pozadina može biti utemeljena; sam prizor razgovora bit će naš.

3. Neit — božica iza imena

Neit je bila važna egipatska božica, a Sais njezino glavno kultno središte. Platonova usporedba Neit s Atenom može poslužiti kao most između dvaju religijskih svjetova. Ipak, sličnost božica ili njihova poistovjećivanja u grčko-egipatskom okruženju ne dokazuju da je priča o Atlantidi potekla iz egipatskog izvora.

4. Herodot i sveti prostor

U Povijesti 2.170–171 Herodot opisuje sveti prostor u Saisu, kamene obeliske i jezero omeđeno kamenom, a spominje i noćne obrede. Njegov opis može nam pomoći pri prikazu prostora i vjerske atmosfere. On ne potvrđuje Atlantidu, ali nam daje stvarni povijesni oslonac za egipatsku pozornicu naše priče.

5. Horkhebi i jezero

Objavljena istraživanja navode natpis povezan s Horkhebijevim kipom iz doba Amasisa, u kojem se govori o uređenju jezera povezanog s Neit i bogovima Saisa. To je vrijedan trag za razumijevanje svetog krajolika i organiziranih radova u egipatskom gradu. Prije nego što u završnu knjigu unesemo detaljan prijevod natpisa, potrebno je provjeriti izdanje, čitanje i datiranje u stručnoj literaturi.

6. Egipatske priče o poretku i kazni

Knjiga Nebeske krave, sačuvana u verzijama iz Novog kraljevstva, govori o odnosu ljudi i bogova te o božanskoj kazni. Možemo je usporediti s Platonovim moralnim lukom — od vrline prema oholosti i propasti — ali ne smijemo je nazvati izvorom Atlantide bez dokaza. U knjizi će biti predstavljena kao usporedna egipatska predaja, ne kao skriveno poglavlje Platonove priče.

7. Što ćemo nadograditi

Nadograđivat ćemo sloj po sloj. Prvo ćemo čitatelju pokazati ono što je povijesno potvrđeno. Zatim ćemo navesti što Platon govori. Tek nakon toga slijedi autorski prizor koji spaja podatke: svećenik u sjeni hrama, miris vode i kamena, pisar koji odmotava papirus, Solon koji pita, a stariji čovjek koji zastaje prije nego što izgovori ono što se prenosi generacijama. Taj prizor nije citat ni prijevod izvornog dokumenta. To je naša književna rekonstrukcija.

8. Ilustracija — zapis koji nismo pronašli

Sljedeća slika prikazuje zamišljeni egipatski papirus. Ona nije fotografija arheološkog predmeta, faksimil pronađenog rukopisa niti dokaz da je na egipatskom jeziku postojao tekst o Atlantidi. Znakovi su vizualni motiv, a ne prijevodiv tekst. Ako kasnije upotrijebimo stvarne hijeroglife s određenim značenjem, njihovo čitanje i povijesno razdoblje provjerit ćemo zasebno.

Ilustracija A. Zamišljeni egipatski papirus — slobodni autorski izričaj, a ne povijesni nalaz ili potvrđeni zapis o Atlantidi.

9. Oznake uz slike

A — stvarni predmet ili natpis: navodimo ustanovu, inventarni broj ili izdanje kad je dostupno. B — stručna rekonstrukcija: objašnjavamo na kojim se nalazima temelji. C — autorska ilustracija: jasno navodimo da prikazuje zamišljeni prizor, predmet ili rukopis. Vizualna uvjerljivost nikada sama po sebi ne znači povijesnu autentičnost.

10. Radni zaključak

Za sada nemamo identificiran i sačuvan egipatski tekst koji neovisno potvrđuje Platonovu Atlantidu. Imamo stvarne izvore o Saisu, Neit, svetim prostorima i egipatskim religijskim predajama. Oni mogu dati dubinu našem svijetu i pomoći nam izgraditi uvjerljiv narativ, ali poveznice s Atlantidom moraju ostati označene kao Platonova tvrdnja, hipoteza ili autorska fikcija.

Izvori za daljnju provjeru

Platon, Timaej 21e i Kritija 113a–e; grčki tekst i prijevodi prema standardnim izdanjima i Perseus Digital Library.

Herodot, Povijest 2.170–171 — opis Saisa i njegova svetog prostora.

Horkhebi — natpis povezan s uređenjem svetog jezera u Saisu; potrebno je provjeriti primarno izdanje i stručno čitanje prije objave prijevoda.

Knjiga Nebeske krave — egipatski religijski tekst iz tradicije Novog kraljevstva; koristiti kao usporedni tekst, ne kao dokaz podrijetla Atlantide.

Dekret iz Naukratisa povezan s Nektanebom I. — mogući izvor za odnos hramskog kulta, trgovine i prihoda; točno čitanje i datiranje treba potvrditi u stručnoj ediciji.

Ilustracija A. Zamišljeni egipatski papirus — slobodni autorski izričaj, a ne povijesni nalaz ili potvrđeni zapis o Atlantidi.

II. IZVORNI PODACI I NJIHOVA ANALIZA

4. Atlantida kao golemi otok

IZVOR: Atlantida je otok izvan Heraklovih stupova i veća je od Libije i Azije zajedno.

REKONSTRUKCIJA: Ne određujemo suvremeni položaj, obalu ni površinu u km². Unutarnji opis nije cijeli otok.

5. Posejdon, Kleito i deset sinova

IZVOR: Posejdon i Kleito imaju deset sinova u pet parova blizanaca. Atlas je najstariji i dobiva najveći i najbolji dio.

REKONSTRUKCIJA: Obiteljsko stablo: Posejdon + Kleito → Atlas–Gadeir; Ampheres–Evaemon; Mneseus–Autochthon; Elasippus–Mestor; Azaes–Diaprepes. Model: 1 Atlasovo + 9 ostalih kraljevstava.

6. Atlasovo kraljevstvo

IZVOR: Atlasu pripada najveći i najbolji dio i on ima prvenstvo među kraljevima.

REKONSTRUKCIJA: Atlasovo kraljevstvo je središnje i najveće kraljevstvo modela; u njemu su ravnica, planinski kompleks, vodni sustav i metropola.

7. Velika ravnica

IZVOR: Ravnica je približno 3000 × 2000 stadija, plodna, izdužena, okrenuta prema jugu i zaštićena od sjevernih vjetrova.

IZVEDENO: 2 × (3000 + 2000) = 10.000 stadija, što odgovara duljini kanala oko ravnice.

REKONSTRUKCIJA: Prikazujemo je kao veliko središnje poljoprivredno područje; ne tvrdimo da je savršeni pravokutnik.

8. Planinski kompleks

IZVOR: Planine okružuju ravnicu; opisani su izvori, rijeke, jezera, šume, livade i naselja.

REKONSTRUKCIJA: Planinski pojas je unutarnji kompleks, a ne rub cijele Atlantide. Iza njega ostavljamo prostor za nizine, brežuljke, druge planine i devet kraljevstava.

9. Kraljevska metropola

IZVOR: Središnji otok ima 5 stadija promjera; oko njega su izmjenični vodeni i kopneni prstenovi širine 1, 2, 2, 3 i 3 stadija.

IZVEDENO: Ukupni promjer metropole = 27 stadija.

REKONSTRUKCIJA: Koncentrična struktura pripada samo Atlasovoj metropoli.

10. Kanali i vodni sustav

IZVOR: Glavni kanal od mora: 50 stadija, 3 plethra širok, 100 stopa dubok. Kanal oko ravnice: 10.000 stadija, 1 stadion širok, 1 plethron dubok. Unutarnji kanali: 100 stopa široki i 100 stadija razmaknuti.

REKONSTRUKCIJA: Na karti ih prikazujemo kao glavne prometne i hidrološke osi.

11. Poljoprivredni sustav

IZVOR: Platon opisuje navodnjavanje, kišnicu, vodu iz planina, višestruke žetve i transport proizvoda.

REKONSTRUKCIJA: Ravnica je gospodarsko srce Atlasova kraljevstva.

12. Podjela ravnice

IZVOR: Navodi se 60.000 zemljišnih jedinica, svaka 10 × 10 stadija.

REKONSTRUKCIJA: Na karti se koristi reprezentativna mreža, ne svih 60.000 pojedinačno.

13. Devet ostalih kraljevstava

IZVOR: Svaki kralj vlada svojim dijelom zemlje i svojim gradom.

REKONSTRUKCIJA: Devet ostalih područja prikazujemo kao klasična kraljevstva: vlastiti glavni grad, sela, poljoprivreda, prirodna područja i prometne veze. Bez koncentričnih gradova po uzoru na Atlasovu metropolu.

14. Vanjski dijelovi Atlantide

IZVOR: Platon ne daje potpunu kartu cijelog otoka.

REKONSTRUKCIJA: Vanjski prostor ostaje dovoljno velik za nizine, brežuljke, planine, šume, rijeke, jezera, gradove i obalu; točan raspored ostaje otvoren.

III. MJERE I PROSTOR

Radni odnosi: 1 stadion = 600 stopa; 1 plethron = 100 stopa; 1 stadion = 6 plethra.

Model A — 1 stadion ≈ 177,6 m — glavni radni model

Model B — 1 stadion ≈ 184,9 m — kontrolni model

Model C — 1 stadion ≈ 192,3 m — kontrolni model

Metričke vrijednosti nisu Platonov izvorni podatak. U knjizi izvorna mjera ostaje primarna.

IV. PROSTORNA REKONSTRUKCIJA — OD UNUTRA PREMA VAN

Metropola → velika ravnica → planinski kompleks → Atlasovo kraljevstvo → devet klasičnih kraljevstava → širi prostor golemog otoka → obala.

Pravila modela

  • Atlasovo kraljevstvo je najveće i najbolje te čini središnji teritorijalni kompleks.
  • Koncentrična metropola postoji samo u Atlasovu kraljevstvu.
  • Devet ostalih kraljevstava su klasične političko-geografske cjeline.
  • Ako se tekst i karta sukobe, mijenja se karta.

V. KARTE I ILUSTRACIJE

Karta 1 — Atlasovo kraljevstvo.

Karta 2 — Velika ravnica i planinski kompleks.

Glavna karta — Atlantida, radna rekonstrukcija 1.2.

VI. ŠTO PLATON NE KAŽE

  • Ne daje suvremene koordinate ni položaj na današnjoj karti.
  • Ne daje točan oblik cijele obale.
  • Ne daje granice deset kraljevstava.
  • Ne daje točan položaj gradova devet ostalih kraljeva.
  • Ne kaže da je planinski pojas rub cijele Atlantide.
  • Ne daje sigurnu metričku vrijednost stadiona.
  • Ne daje završetak Kritije nakon Zeusova okupljanja.
  • Ne govori o modernim elementima poput kristala, električne energije ili izvanzemaljaca.

VII. HIPOTEZE I TUMAČENJA

Ovaj sloj ostaje odvojen od Platonova izvornika. Povijesne, geografske, geološke i filozofske hipoteze moraju imati izvor i oznaku razine sigurnosti.

VIII. NAŠA KASNIJA KNJIŽEVNA REKONSTRUKCIJA

Ovdje se tek kasnije mogu dodavati izmišljeni događaji, likovi i objašnjenja. Ništa iz ovog sloja ne smije biti predstavljeno kao Platonova riječ ili povijesna činjenica.

IX. IZVORI I LITERATURA — RADNA BIBLIOGRAFIJA

  • Plato, Timaeus i Critias — grčki tekst i Stephanusova paginacija.
  • John Burnet, Platonis Opera, Oxford Classical Text.
  • Christopher Gill, Plato’s Atlantis Story: Text, Translation and Commentary, 2. izd., Liverpool University Press, 2017.
  • Herodot, Historije — kontrola antičke metrologije.
  • Ksenofont, Anabaza i Hellenica — uporaba stadija i plethra.
  • Tukidid — dodatna kontrola uporabe antičkih mjera.
  • Strabon, Geographica — kasnija kontrola odnosa mjernih jedinica.

X. ZAVRŠNO PRAVILO PROJEKTA

Platonov tekst je temelj. Ne smještamo Atlantidu u sadašnju geografiju. Gradimo je od unutrašnjosti prema van. Izvor, izvedeno, tumačenje i rekonstrukcija moraju ostati jasno odvojeni.

Karta mora slijediti tekst, a ne tekst kartu.

NAPOMENE O IZVORIMA I METODI

  • Provjeriti svaki kartografski podatak prema grčkom tekstu i dodati Stephanusovu oznaku.
  • Završiti metrologijski dosje.
  • Napraviti čistu geometrijsku kartu bez dekorativnih pretpostavki.
  • Razraditi devet klasičnih kraljevstava bez koncentričnih gradova.
  • Napraviti zasebne karte Atlasova kraljevstva, ravnice, metropole i deset kraljevstava.
  • Tek nakon osnovne rekonstrukcije zasebno obrađivati moguće suvremene lokacije.

Autor: Zoran Maričić aka Dag Dagoberovic

Osobno

VRO Oluja 2023

Komentiraj

Eto prosla nam jos jedna obljetnica VRO Oluja te uz dosadnu kisu koja je padala sve ostalo je ostalo standardno, dizanje zastave, citanje imena poginulih te nestalih branitelja, vidljivo nepodnosenje predsjednika drzave i vlade, misa i opet nam se dogodio Skejo.

Zaboravih primjetiti sve manji broj branitelja, ljudi i opcenito koji dolaze u Knin sto zbog kise sto zbog razloga netrpeljivosti stupova drzave i ispada ljudi poput Skeje.

Naravno mnogi su zaboravili da su HOS-ovci uz policiju i ZNG bili jedini tada koji su se oduprijeli srpskoj agresiji i JNA te uopce ne smatram spornim da HOS bude ondje a kako su i bili no bez Skeje i njegovih bandita.

Smatram da bi predsjednik drzave i vlade trebali lijepo poceti ne dolaziti na takve vazne manifestacije i ne slati svoje predstavnike, pustiti nas branitelje i ljude opcenito da uzivaju u nama vaznim danima bez nesloge i jasno vidljive netrpeljivosti.

Gospodinu Skeji preporucujem da se vremeplovom vrati u ’41 te pocne druziti sa onim ljudima koji su mu na srcu a nas sve ostale postedi svoje uskogrudne sebicnosti, politikanstva, narcisoidnosti i svega negativnog cime je okruzio svoj ocvali kult licnosti.

Gospodinu Pupavcu isto savjetujem da se odrekne hrvatskog drzavljanstva i uzme napokon ono za cime ga srce vuce te svoje ucjenjivacko placne govore drzi van hrvatske drzave koju ne postuje od ’91 godine.

Nadam se da ce slijedeca VRO Oluja biti u boljem ozracju od ove i bez tih napuhanaca kojma je kult njihovih licnosti vazniji od dana zbog kojih su mnogi dali svoje zivote a mnogima kao meni ti dani znace sve na svijetu.

Osobno

Korona – cjepljenje, necjepljenje, demokracija i slične demagogije

Komentiraj

Dakle ide nam 2 godina u kojoj vlada pandemija virusa Korone i gdje se dalje vode polemike oko Ustavom zajamčenih prava oko cjepljenja ili ne cjepljenja te mjera koje se propisuju ili će biti propisane.

Želim poručiti svakom necjepljenom građaninu slijedeće:

  • nisam vas maltretirao sa odlukom kada sam išao se 2x cjepiti
  • nisam na Jelačić placu organizirao prosvjede ili artikulirao svoje mišljenje prema vama necjepljenima
  • nisam vam nikome govorio da to morate ili ne morate te da u mojem prisustvu morate imati masku
  • niste u ni jednom momentu mogli se osjetiti ugroženima a vezano uz moje stavove koji su drugačiji od vaših

Dakle odjebite više, ako ne želite se držati pozitivnih propisa RH koje usput su demokraski donešeni jer ste te iste ljude sami birali i otiđite više nekuda drugdje gdje vas neće ovako maltretirati. Ne valja vam što morate imati maske i cjepiti se, odjebite u neku tunga-munga državu gdje se ne cjepe i gdje krepavaju po ulicama, imate demokratsko pravo na to.

Molim vas dok živite u RH a ne želite se cjepiti i nositi maske nemojte ni slučajno kada obolite od korone ići u bolnicu, ostanite kući jer zašto bi ja plaćao vaš boravak u bolnici jer se niste željeli cjepiti. Ako ne želite cjepiti se nemate što raditi u bolnici kada je u pitanju korona virus, lječite se doma čajem od kamilice ili šipka, nebitno – zaboravite lječnika, imate raznih trava koje će zalječiti vašu famoznu auru.

Pun mi vas je kujac već i vaših prosvjeda te maltetiranja nas ostalih građana, iskačete iz paštete već i bome bojim se upaliti TV da i iz njega ne počnete iskakati.

Tko želi bolovati u agoniji ne vidim razlog zašto bi išao na respirator, diši na škrge kad ti sve što čine u cijelom svijetu nije dovoljan pokazatelj.

Dakle rezime, cjepljen sam i ne maltretiram nikoga sa svojim stavom te se trudim uopće tu temu zanemariti pa tko se sada ovdje ne osjeća dobro jer ga je moj tekst povrijedio ili povrijedio mu stavove neka lijepo ide kvragu jer pun mi je kufer antivaksera i antimaskera koji me dave svojim stavom koji je njihovo osobno demokratsko pravo.

Sjašite više, ili se cjepite ili idite …

P.S.
Pošto će ovaj tekst i na fejsu izaći pa lijepo poručujem onima koji me maltretiraju sa svojim osobnim antivakserskim stavovima da me isključe iz svojih objava ili se odfrendaju jer ide mi to već jako, jako na onu stvar.

Osobno

Pritužba na članak Borisa Dežulovića o Vukovaru – odgovor, dostavlja se

Komentiraj

Citiram u cijelosti slijedeći tekst tj. odgovor AEM

Poštovani,

Sukladno Vašoj pritužbi Agencija je provela nadzor te je potom o članku Borisa Dežulovića raspravljalo Vijeće za elektroničke medije na svojoj sjednici.

Konkretan predmet razmatran je iz dva aspekta: formalno-pravnog (pitanje nadležnosti) te s aspekta eventualnog kršenja članka 14.st. 2 Zakona o elektroničkim medijima.

Vijeće za elektroničke medije smatra kako se na predmetni tekst ne može primijeniti članak 14 st.2 ZEM-a. Tekst sadrži uvredljiv govor, no nema poziva na nasilje i nije riječ o „govoru mržnje“ sukladno spomenutom članku ZEM-a.

Naime, ZEM jasno propisuje koja vrsta sadržaja je zabranjena i to je područje koje nadzire Agencija za elektroničke medije.

Primjerice, ako, sukladno članku 14 st. 2 Zakona o elektroničkim medijima primijetimo poticanje, pogodovanje poticanju i širenje mržnje ili diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla te antisemitizam i ksenofobiju ili ideje fašističkih i drugih totalitarnih režima, reagirat ćemo. Vijeće će reagirati i ako utvrdi da se sadržajem nekog programa može ozbiljno narušiti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika, ako se vrijeđa dostojanstvo čovjeka, te u drugim slučajevima predviđenim Zakonom.

Bez obzira na činjenicu što nije ustanovljeno kršenje zakona, Vijeće je svjesno činjenice da je tekst objektivno uvredljiv za veliki broj građana Republike Hrvatske – ratnih i civilnih žrtava s područja Vukovara i njihovih obitelji kao i svih građana Hrvatske koji se solidariziraju sa njihovom žrtvom. Prostački izraz „Jebo vas Vukovar“ za mnoge od njih znači psovku i grubu uvredu temeljnih osobnih i ljudskih vrijednosti – rodnog grada, mjesta stradanja hrvatskog naroda, gubitka egzistencije, fizičkog integriteta kroz pogibelj i odvođenje u srpske logore te godine provedene u izbjeglištvu.

Međutim, sloboda (novinarskog) izražavanja jedna je od temeljnih vrednota modernog društva, stoga unatoč grubom i uvredljivom govoru koje članak sadrži, on u uredničkom kontekstu predstavlja drugačiji način informiranja kroz pretjerivanje pa i psovke.

S formalno-pravnog gledišta, N1 (https://hr.n1info.com/) nije registriran kao pružatelj elektroničke publikacije u Upisniku pružatelja medijskih usluga, elektroničkih publikacija i neprofitnih proizvođača audiovizualnog i radijskog programa koji vodi Vijeće za elektroničke medije. Pružatelj elektroničke publikacije jest Adria news S.a.r.l. sa sjedištem u Luxembourgu, stoga ne postoje uvjeti da se traži upis ove elektroničke publikacije u Upisnik AEM-a odnosno ne postoji nadležnost Agencije za elektroničke medije.

S poštovanjem,

P.S.
Dakle agencija ništa ne može učiniti jer on se ‘kreativno’ izrazio te nije povrijedio članak 14.st. 2 Zakona o elektroničkim medijima a N1 još tome nije registriran u Upisniku pa ni njima ne mogu naložiti da sporni tekst uklone jer je njihovo sjedište van RH.

Vuk izija ovce te vuk sit a ovce tko jebe.

Osobno

Boris Dežulović – kako od novinara postati šupak

Komentiraj

Svi smo imali prilike pročitati tekst novinara Borisa Dežulovića koji indikativno ukazuje da u ovoj našoj lijepoj domovini još uvijek ima anti-elemenata kojima baš ništa nije nimalo sveto a kamo li da isto barem poštuju.

Kako od novinara možeš svojim nepromišljenim, neargumentiranim te egom nadasve uzdignutim do nebesa postati teška šupčina koja i nakon svega dalje truča gluposti opravdavajući svoj polupismeni uradak ugrozom koju je sam izazvao. Umjesto da N1 sa svojih stranica ukloni sporni polupismeni uradak navedenog im novinara oni dalje drže isti dokazujući da u navedenome ne nalaze nikakav krimen a naravno institucije koje bi time trebale se baviti očito smatraju da to nije njihov posao ili da ih građani ove naše lijepe domovine nedovoljno ih plaćaju da bi reagirali.

Nadasve u kolumni poslije sporne kolumne se hvali kako je ‘on’ dao otkaz istima jer kao nisu shvatili bit njegove spisateljske inspiracije tj. polupismene kreacije kojom je potezom pera uvrijedio i učinio puno štete mnogim ljudima ali i RH.

Osobno gopodine Dežuloviću vama kao jedan od branitelja mogu poručiti da sve što ste napisali bi trebali kazneno odgovarati za klevetu i omalovažavanje branitelja, građana Vukovara, svih građana RH te bi po meni osobno poslije suđenja i provedene višegodišnje kazne trebalo bi vam oduzeti državljanstvo jer isto ne zavrijeđujete.

Naravno poznavajući tko nam vodi državu sumnjam da će te biti ikada kazneno procesuirani te da će te izgubiti državljanstvo jer i oni sami na vlasti bi po sličnim uzusima isto trebali izgubiti no to je tema za neku sasvim drugu priču a za koju su nažalosti krivi sami građani RH zajedno sa mojom malenkosti koja vam ovo piše.

Znam da ste preveliki egotrip da bi pročitali ovakav prizemni komentar jednog običnog građanina no nadam se da će te naći vremena da bacite pogled i educirate se što nikad ne bi trebali učiniti te što trebate voljeti ako volite imalo svoju domovinu, naravno ako ne volite bilo bi lijepo da onda istu napustite i odreknete se njenog državljanstva te odaberete ono što bi vašem egu bilo po volji.

Lijep pozdrav u nadi da će te ipak u skorijoj budućnosti biti kazneno procesuirani.
DD

P.S.
Napisao bi svoje puno ime i prezime ali kada bolje promislim vaša individua ne zavrijeđuje to pa shodno tome se potpisujem gore spomenutim pseudonimom.

#dezulovic #novinar #N1

Politika

Naših ministara apostolstvo

Komentiraj

Priča prva – Vili Beroš
Znamo začetak ove prve priče gdje se junaštvo iskazuje prema djevojci koja je zaposlenik jednog zadarskog kafića.

Dakle gospodine ministre Vi zasigurno niste roditelj ili ste loš roditelj jer da ste dobar roditelj onda bi odmah prije ikakvog takvog idiotskog ispada se ponašali kao roditelj te umjesto ‘derače’ jednostavno smireno objasnili toj djevojci koliko vam je stalo do njenog zdravlja.
Nažalost Vi ste se poput uvrijeđenog dječarca ponjeli potpuno neprimjereno poziciji koju obnašate očito ‘slučajno’ jer iz zrakoplova vidi koliko ste nesposobni za posao koji obavljate što kao ministar a što kao član Stožera koji je naravno zbog vas izgubio na vjerodostojnosti i važnosti.
Vaša dvostruka mjerila u kojima kada Vi udovoljavate nekome se jasno vidi da ne nosite traženu masku ili pokop gospodina Bandića koji ni jednom jedinom riječi niste pravo osudili kao ni sve one koji su na njemu nazočili protivno mjerama koje ste sami donjeli a na stolcu zadarskog kafića ste našli odjednom muda koja ste izgubili putem i pravili se važnim.
Iskreno gospodine Beroš, bijedno i sramotno te teško je još naći koju pravu riječ a koja ne bi bila uvreda vaše veličine, vašeg ega i još koje čega a da niste nimalo promislili prije izvedbe da je pored vas vaš životni partner kojeg ste doveli u neugodan položaj te koji će zbog vas makar ste ispali jadni podržati vašu sramotnu eskapadu.
Na vašem mjestu u nekoj kultiviranijoj zemlji isti bi pola sata kasnije dao ostavku na svoju dužnost i vratio se na mjesto zlodjela ispričati toj djevojci zbog prouzročene neugodnosti no kakav vam je šef takvi su i djelatnici ispod njega, bahatluk, bezobraština i dalo bi se još pridjeva pridodati ali onda bi ovo nabrajanje potrajalo.

Razmislite gospodine Beroš koliko se još nisko možete pasti u očima ljudi ove lijepe naše a već ste skoro na dnu toga čemu idete, u mojim očima Vi ste na dnu te zamišljene jame u dreku.

Priča druga – Gordan Grlić Radman
Kao znamo začetak prethodne priče tako znamo i začetak ove u kojoj vrli gospodin izjavljuje kako on ne namjerava biti u pratnji predsjednika jer on vrijeđa sve oko sebe.

Dakle gospodine nevidljivi MVEP-a, da bi se trebali sramiti svoga nastupa da imate obraza zasigurno bi trebali no Vi nemate isto jer ste samo jedna obična ‘šlapica’ op.a, a što znači biti šlapica vjerujem da znate i da ne trebam ovdje dodatno objašnjavati ali ako ne znate onda pitajte svoga vrlog gospodina Plenkovića jer vjerujem da će vam on isto značenje objasniti.
Inače u normalno uređenom društvu kada predsjednik jedne države kaže da se ide sa njime na put Vi svi ostali podređeni ste dužni trkom dojuriti i odraditi traženo te po meni ovo što ste učinili je jednostavno za opomenu pred otkaz Ugovora o radu iliti čitajte nogom u dupe vaše bahato.
Pošto znamo da Hrvatska je totalno neuređeno društvo u kojem takvi ljudi poput vas imaju protegee te da vašem šefu su potrebni takvi puleni poput vas nije čudno što nas u Europi doživljavaju kao neandertalce koji se vraćaju u kameno doba a od svoje države čine pustopoljinu.

Razmislite gospodine koliko ste sada štete učinili Vi mojoj državi Hrvatskoj svojim nastupom prema svome drugome šefu ali i prema svim ljudima u Hrvatskoj koji imaju prilike čitati vaše polupismene izjave te ste kao i prethodnik u prvoj priči na dnu zamišljene jame u dreku u mojim očima.

BTW
Dakle izvođačima obje priče ali i nekim drugim akterima koji su prozvani sa obje priče.

Ma najebem vam se onog najmilijeg! Jer sam se ja borio i proveo neko vrijeme u bolnici zbog toga da nas Vi možete omalovažavati za ono što je meni najsvetije? Jebe se vama jer ste Vi to vrijeme bili jebeno daleko od svoje Hrvatske i ona vam je ko crno pod noktima, ma kakva kurčeva svetinja, trezor iz kojega si uzimate koliko hoćete i kada hoćete, smradovi.

Sad me možete slobodno tužit jer tak i tak nemam ništa kao ni mnogi u ovoj našoj lijepoj pošto ste nam svima uzeli ono malo što smo imali a o dostojanstvu i sreći ne trebam uopće ni pisati.

Nekategorizirano, Politika, Povijest

‘Okrugla‘ obljetnica najveće veleizdaje u našoj povijesti: Kako je Pavelić predao Italiji dobar dio Hrvatske

Komentiraj
Ustaše su dale Dalmaciju sa Splitom i Šibenikom te otocima kao i Gorski kotar u ‘posjed‘ Mussoliniju

Izvor: Jutarnji list – ‘Okrugla‘ obljetnica najveće veleizdaje u našoj povijesti: Kako je Pavelić predao Italiji dobar dio Hrvatske

Prošlo je točno 80 godina. Bio je sunčani i sparni 18. svibnja 1941. godine, možda je prošlo kakvih 15 minuta nakon što je otkucalo podne na obližnjem zvoniku kada su, pompozno, iz neke pokrajnje sobice u veliku dvoranu velebne renesansne Palače Venecija (Palazzo Venezia) na istoimenom rimskom trgu, sjedištu Fašističke stranke, (gdje su ih očekivali predstavnici dviju delegacija – Kraljevine Italije i nedavno uspostavljene marionetske ustaške tvorevine NDH) ušli talijanski “duce” Benito Mussolini i ustaški “poglavnik” Ante Pavelić.

Na masivan stol posred dvorane, vižljasti i strogi Duceovi pobočnici, prvo su podastrli iscrtanu geografsku kartu hrvatskog dijela Jadrana, a potom pred dvojicu “poglavara” stavili Ugovor, koji su njih dvojica točno u 12 sati i 30 minuta i potpisali. Kasnije će taj dokument dobiti naziv “Rimski ugovori”, a bio je to čin najvećeg veleizdajničkog poteza u hrvatskoj povijesti, a tom lakonskom banalnošću zločinačkog udvorništva ustaše su dale Dalmaciju sa Splitom i Šibenikom te otocima kao i Gorski kotar u “posjed” Italiji. I to oni koji su sebe lažno smatrali “hrvatskim domoljubima” koji su “uskrisili” hrvatsku državu, a koje i danas, u naletu povijesnog revizionizma, neki u Hrvatskoj žele opravdati i rehabilitirati kao “borce za hrvatsku stvar”.

Učinili su to servilno i izdajnički – rasprodajom hrvatskog tla i stanovništva (podsjetimo da ni Međimurje nije bilo u sastavu avetinjske fatalne NDH nego je prepušteno Mađarskoj). Od osnivanja ustaške države, koja se izvaljala iz blata i prašine s vojničkih čizmama njemačke okupatorske soldateske, nije prošlo niti 38 dana, a od dolaska ustaškog vođe Pavelića i osnivanja prve vlade NDH prošlo je još i manje – 32 dana. Toliko je ustašama trebalo da “potvrde” svoje hrvatstvo, ali i sluganstvo onima koji su ih doveli na vlast.

Negdje oko pola milijuna Hrvata na području, kako stoji u ugovorima – koje je obuhvaćalo dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara (bivši kotari Sušak, Kastav, Čabar i dio Delničkoga kotara te grad Bakar i otoci Krk i Rab), kao i dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet te Boka kotorska) – poklonjeni su tim jednim Pavelićevim potpisom fašističkoj Italiji, koja je bila saveznik NDH i koja je time konačno zadovoljila svoje apetite zbog “nerealiziranog” do kraja Londonskog sporazuma iz 1915. godine kada je Italiji obećana cijela istočna, hrvatska, obala Jadrana, kao tadašnja nagrada za pristupanje Antanti.

Usto, područje koje je formalno bilo u sklopu NDH na potezu Vinica – Plitvička jezera – Plješivica – Čabar – Prenj – Troglav bilo je demilitarizirano te na njemu NDH nije smjela podizati utvrde i vojna uporišta, a ni na ono malo mora što joj je preostalo – nije smjela imati ratnu mornaricu. No, ni to nije sve – iz “riznice” NDH plaćano je 200 tisuća talijanskih vojnika koji su ušli na to područje, a financijski teret cjelokupne civilne talijanske administracija išao je na, cinički govoreći, teret “poreznih” obveznika NDH. Ima i još – Rimskim ugovorima NDH se obvezala da će postati kraljevina, a mladi monarh Tomislavo secondo (Tomislav II.) bit će talijanski vojvoda od Spoleta i Aoste iz dinastije Savoia koji, eto, poklopilo se, nikad nije došao preuzeti ponuđenu mu Zvonimirovu krunu iz ruku Pavelića, a dobio je u Hrvatskoj nadimak “princ špageti”. Time su se, prema memoarima Glaise von Horstenaua, sprdali i Nijemci, ali i partizani koji su ga, kaže nam talijanski povjesničar sa Sveučilišta u Trstu Federico Tenca Montini, prikazali na jednoj karikaturi kako Mussolini vuče kralja preko Jadrana, a on se ne da govoreći “neću u NDH, jer tamo ima partizana”.

Prema dnevnicima grofa Galeazza Ciana, Mussolinijeva ministra vanjskih poslova, Pavelić je prvi Italiji nudio personalnu uniju ili da im Talijani daju kralja! Treba reći da je Pavelić u pregovorima o razgraničenju s Italijom, koji su počeli već u travnju 1941., u prvim susretima u Tržiću (Monfalcone) nudio Dubrovnik, Knin, Drniš te Hvar, Brač za Split. Dakle, pola milijuna Hrvata je odmah izloženo brutalnoj asimilaciji – od zabrane školovanja na hrvatskom jeziku, isticanja bilo kakvih nacionalnih simbola do nasilne talijanizacije imena i prezimena. Na sve to Pavelić je 21. svibnja kazao kako se u uspostavi “države” – doprinijela i koja žrtva.

  • Nu narod, koji nije kadar podnijeti žrtve, nije kadar niti živjeti – kazao je lakonski Pavelić.

Iako je u razgovorima nastojao Talijanima dati do znanja da mu svojim prevelikim teritorijalnim zahtjevima “rade o glavi”, a hrvatski povjesničar Nikica Barić, valjda u nekakvo opravdanje tog čina, kaže kako je “vodstvo NDH na čelu s Antom Pavelićem, u za nj nepovoljnim okolnostima i suočeno s talijanskom premoćnom vojnom silom, uspjelo ograničiti još veće talijanske teritorijalne zahtjeve i odbiti traženja da NDH bude u još većoj mjeri podređena Italiji”, što nalikuje traženju slamke spasa za neoprostiv čin predaje čistog hrvatskog etničkog i kulturnog prostora fašističkoj Italiji. Kao da su Rimski ugovori podnošljivi jer se moglo proći i gore, čime se zapravo daje legitimitet jednoj marionetskoj, kvislinškoj, a u svojoj srži rasističkoj i zločinačkoj tvorevini koja je bila dio nacističke mašinerije holokausta te u vlastitoj ubogoj zlomišljatosti – genocida nad Srbima (nekoliko dana prije Rimskih ugovra, ustaše su u Glini u tamošnjoj pravoslavnij crkvi pobili 300 Srba) i Romima, kao i nad hrvatskim antifašističkim domoljubima.

A navodi, koje često ističu branitelji ustaške NDH, kako su nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine Rimski ugovori proglašeni ništavnima, što bi u takvoj interpretaciji trebalo značiti da se oni i zanemare, kao da samog potpisivanja nije ni bilo (kada se potpisivalo teško da su ustaše pretpostavljale takav “rasplet” događaja) iako je vraćanje Dalmacije, kao i ostalih okupiranih i uzetih hrvatskih dijelova (Istra, Rijeka, Zadar, Međimurje) svojim odlukama i međunarodnim ugovorima omogućila “partizanska” strana. Tenca Montini napominje kako je nakon početka rata priča o divljaštvu ustaša – koja je i imala svoje temelje i u nizu tradicionalnih predrasuda prema “istočnjacima” – nudila fašistima priliku u prilici. – Kaos koji je nastao ustaškim zločinima nad nehrvatima omogućio je Talijanima da se predstave ne samo kao okupatori, što su zapravo bili, nego kao i čuvari kolikog-tolikog reda. Poticali su mračne težnje određenih segmenata lokalnog stanovništva te su opravdali vlastitu nazočnost konstatacijom da “mi nismo nametali rat, nego mir između naroda koji su prirodno skloni bratoubilačkim sukobima”, kaže Tenca Montini.

U svom radu “Pravi aspekti i političke posljedice Rimskih ugovora 18. svibnja 1941.”, dr. sc. Vladimir Đuro Degan piše kako njemački ministar vanjskih poslova von Ribbentrop “nije bio voljan Italiji dopustiti prevelik utjecaj u NDH, a izjašnjavao se i protiv hrvatsko-talijanske personalne unije”. Taj čvor je presjekao sam Hitler koji je 22. travnja izjavio da je “Njemačka politički nezainteresirana u ustaškoj Hrvatskoj i preporučio je direktne pregovore Rima s Pavelićem”.

Njemački ambasador u NDH Glaise von Horstenau opisao je u svojim dnevničkim zapisima od 30. svibnja 1941. Talijane kao lopuže “od kojih nisu bili sigurni ni prozori i prozorski okviri, čak ni zahodske školjke (!), sve što je bilo jestivo odnijeli su na samom početku. Makarondžije se i inače ponašaju nevjerojatno. Zbog straha od Hrvata vojnici uopće ne ispuštaju pušku iz ruku; čak i na pričest idu s oružjem. Istina, mržnja je pučanstva prema Talijanima neviđenih razmjera. Ako je Talijan postao predmet najvećeg prezira, za njemačkog vojnika vrijedi upravo suprotno. On uživa najveći ugled koji se može zamisliti”, napisao je von Horstenau.

Tenca Montini smatra kako je Rimskim ugovorima nisu bili “oduševljeni” ni nacisti jer su opravdano pretpostavljali da bi jedan takav potez mogao ugroziti Pavelića i NDH. – Davanjem Italiji najvažnijeg dijela obale diralo je u samu bit legitimnosti nove vlasti. Ako su ustaše bili branitelji hrvatskih nacionalnih interesa i izraz hrvatske državotvorne čežnje – kao što neki govore i danas – kako objasniti situaciju u kojoj je znatan dio hrvatskih teritorija ostao izvan granica NDH, a u njoj je bilo područja na kojima gotovo nije bilo Hrvata? Ova činjenica, nastavlja talijanski povjesničar, evidentno je moćno poticala partizanski nacionalni program, koji se, među ostalim, temeljio na uključenju u Novu Jugoslaviju svih okupiranih teritorija i onih koji su i prije, poput Rijeke i Istre, bili “izvan” hrvatskog ili jugoslavenskog prostora. Ovakav je program postizao je i popularnost i u patriotskim krugovima koji nisu gledali na komunizmu sa simpatijom. Nije, stoga, nimalo slučajno da se u Hrvatskoj antifašistički pokret bio najrazvijeniji baš u Dalmaciji, odakle se i širio u druga područja. Montini smatra da su Rimski ugovori bili najveći poticaj za NOB u Hrvatskoj.

Alexander Korb, predavač na Katedri za modernu europsku povijest na Sveučilištu u Leicesteru autor zapažene knjige “Im Schatten des Weltkriegs: Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien 1941. – 1945.” (U sjeni svjetskoga rata: masovno nasilje ustaša protiv Srba, Židova i Roma u Hrvatskoj 1941. – 1945.), kaže kako su Nijemci tada bili vrlo sumnjičavi jer Italija nije bila previše transparentna u pogledu svojih ciljeva.

  • Bilo je puno sumnjičavosti na njemačkoj strani zbog talijanske “izdaje” koja je dovela do njezina ulaska u Prvi svjetski rat na savezničkoj strani. S njemačkog stajališta nije bilo smisla antagonizirati Hrvatsku aneksijom Dalmacije. Kao posljedica ugovora, Hrvati, otuđeni od Italije, počeli su se stavljati na stranu Nijemaca. Talijani su, izgubivši prvobitnog saveznika, počeli podržavati Srbe. Tako je NDH postala mjesto hladnog rata između Italije i Njemačke – precizirao je Korb.

Kada se radi o odnosu Trećeg Reicha prema NDH i režimu Ante Pavelića, Korb će podsjetiti da su u početku Nijemci željeli da neovisnom Hrvatskom upravlja HSS. Kao i u drugim europskim državama (Slovačka, Rumunjska, Mađarska), oni su preferirali autoritarne ili konzervativne pokrete nad radikalima, radi stabilnosti, ali i zato što su tada mogli zaprijetiti konzervativcima da će ih zamijeniti radikalima ako ne ispune njemačke zahtjeve, poput deportacije Židova. Odbijanjem HSS-a da formira vladu, Njemačka nije imala drugog izbora nego surađivati ​​s ustašama, ali njihovi radikalni postupci pokazali su opravdanu početnu skepsu Nijemaca.

  • Njemački diplomati znali su da su ustaše teški partneri, ali pokušali su riješiti situaciju kakva je bila. Njemačka je vojska, međutim, prezirala ustaše kao one koji su izazvali partizanski ustanak, ali su se trebali plašiti da se doista bore. Njemački časnici bili su zgroženi činjenicom da će se njemačka krv proliti zbog problema koje su ustaše prouzrokovale. Odnos Nijemaca i ustaša neprestano je išao nizbrdo i bio je do 1944. godine rastrgan. Glavni problem bio je taj što su Nijemci pristali na ustaški cilj protjerivanja Srba iz NDH, ali ne i na metode. Ali nije bilo “mirnog” načina etničkog čišćenja, a ustanci su bili logična posljedica. Nijemci su od početka bili preslabi da bi spriječili antisrpsko nasilje. Kad su počeli vršiti pritisak na ustaše da progone Srbe nesmrtonosnim metodama (poput prisilne asimilacije i stvaranja Hrvatske pravoslavne crkve) bilo je prekasno i građanski rat se nije mogao zaustaviti. Glatkiji, iako ne bez sukoba, bio je genocid nad Židovima, koji su ustaše i Nijemci proveli zajedno, kaže Korb.

No, unatoč tomu što je čisti hrvatski kraj udvornički poklonio onima koji su provodili nasilnu dehrvatizaciju, što ustaše i njihovi današnji apologeti nisu mogli ne znati, Pavelić je u svom govoru, nakon Ugovora, bio posve besraman, napominjući da “ne može valjano i dobro živjeti narod u državi, koja nije oblikovana. Ja sam uspostavio krunu kralja Zvonimira. Ona je danas nosioc hrvatskog državnog suvereniteta. Time je obnovljena velika i slavna hrvatska prošlost. Nu, ne samo radi prošlosti i slave, nego i radi hrvatske narodne i državne slobode!(..) Zvonimirova je kruna za sva vremena najveći jamac suvereniteta, vrhovništva NDH, jamac naše potpune narodne i državne nezavisnosti. Ja sam ponudio, da ju nosi vojvoda Savojski jer sam znao, da je najdostojniji. O tome će se svi uvjeriti. To je prihvaćeno”.

Bizaran je i podatak da je Pavelić nakon bijega u Argentinu, s bivšim profašističkim srpskim političarem i nekadašnjim premijerom kraljevine Jugoslavije Milanom Stojadinovićem, igrao šah te u pauzama također crtao karte te je i tada velikodušno predao u toj podjeli, ovog puta “Stojadinovićevoj izbjegličkoj viziji” Srbije – Dubrovnik i Pelješac.

Politika

Vukovar – lutanja političkog individuuma

Komentiraj

Svake godine na taj poseban dan svim braniteljima, roditeljima svih branitelja diljem HR kojih više nema ali i za kojima se još uvijek traga te svim ljudima dobra srca petljanje političkog individuuma, raznih Sova (citaj: raznih Šeksova) i sličnih obavezno pokvari raspoloženje tako velikog dana.

Nova maštarija onih koji su 1991 godine bili daleko van HR te koji se nisu čak ni deklarativno iskazali (Škoro), sada pokušavaju skupiti jeftine političke bodove (Plenković, Grabar-Kitarović) pa će navedeni dan proglasiti praznikom i neradnim danom kao da taj dan nama nije već praznik u našim srcima a da li je radni ili ne, pa za to uvijek nama koji radimo postoji dan godišnjeg odmora.

Naravno sakupljači političkih bodova nam marljivo žele pokvariti taj važan dan podsjećajući nas kako su dok smo se mi bavili bojišnicom njihovi puleni dobivali za 1 kunu tvrtke uz pomoć ranije spomenutih Sova ali i raznih Tuđmana te dobivali sa državom ugovorene poslove (Sokol Marić, Klemm, Čermak i slični) koji svoje interese su hrabro branili šatorom i plinskom bocom ne tako davnoj prošlosti pozivajući se na nas branitelje.

Definitivno nam ne treba praznik za taj dan kao što nam ne treba da dođu na proslavu toga dana takvi ljudi a niti u Vukovar, niti u Škabrnju, nigdje, želimo da nam puste da taj dan nama bude ono što nam je zadnjih 20 godina i da na taj dan pustimo da naša duša ali i srce tuguju. Najljepše bi bilo kada tih ljudi ne bi bilo u koloni sjećanja no nemože im se to zabraniti jer to je spontano i slobodno demokratsko okupljanje ali pošto sami nemaju moralne odgovornosti da taj jednostavno se ne pojave te puste nas obične ljude da se nosimo sa time kako se nosimo volio bi kad bi im se moglo zabraniti.

Price

Subject: frt

Komentiraj

Prosvjed Vlade, Sabora i Ureda predsjednika RH okupio više od stotinu prosvjednika

“DANAS” su na Markovu trgu prosvjedovali ministri, njihovi pomoćnici i tajnici, potpredsjednici Vlade, premijer, saborski zastupnici i službenici, potpredsjednici i predsjednik Sabora, kao i sam predsjednik Republike Hrvatske, svi oboružani transparentima (“Dolje pohlepna radnička kasta”, “I mi bismo živjeli kao radnici”, “Dao bog da dugo živimo u zemlji gdje je Luka Bebić predsjednik Sabora”) i zviždaljkama, ujedinjeni pod motom: “Zajedno za bolje uvjete života zakonodavne i izvršne vlasti”. Čak ni veoma sunčano vrijeme nije omelo sve skromno zbigecane – u odijelima stranih dizajnera kupljenim vikend ranije u Beču – bokčeke iz državnih službi da opterećeni bremenom teškog života dogmižu na demonstracije uperene protiv poskupljenja saborske kantine i protiv konstantnog sindikalnog maltretiranja kojem je izložena Vlada Republike Hrvatske.

“Ovako više ne može! Vlada već radi u nemogućim uvjetima Banskih dvora koji se svako malo renoviraju za milijunske iznose i ne treba joj još i prigovaranje bande crvenih sindikalnih vođa i njihovog članstva.” grmio je premijer Ivo Sanader s megafonom okupljenim demonstrantima oko improvizirane pozornice od najfinije slavonske hrastovine, uvoznog titanija i stuba od bračkog kamena s rubnom pozlatom koju su cijelu noć montirali radnici poduzeća koje je posao dobilo izravnom pogodbom s državom.

“Dolje radnička tiranija! Živjela slobodna Vlada!”

“Dok Vlada subotom održava sjednice i teško radi za opće dobro, besposleni radnici okupljaju se na Trgu Bana Jelačića i traže veće plaće. A pitam ja vas – što je s našim plaćama? S plaćama nas koji radimo subotama dok drugi planduju? Jad i bijeda, kažem vam ja! Kako crkavice od deset do osamnaest tisuća kuna mogu biti dovoljne za financiranje liječenja u stranim klinikama? Ili obrazovanje naše djece na europskim i svjetskim sveučilištima? Kako da si premijer jedne napredne tranzicijske zemlje priušti pristojan sat? Ili ogromnu kućerinu vrijednu par milijuna eura?
Dolje radnička tiranija! Živjela slobodna Vlada!” uskliknuo je premijer na kraju svog govora uz opći delirij i odobravanje prisutnih koji su sladostrasno navijali: “Vlada, vlada, vlada…”

“Drage kolegice i kolege zastupnici!” snažno je započeo Luka Bebić svoju deklamaciju preuzevši štafetni megafon. “Kao što ste i sami svjesni, nisu članovi Vlade jedine žrtve ove nesređene države kojom drmaju sindikati.
Žrtve smo i mi u Saboru. Naime, svi saborski zastupnici dobili su svoje urede, ali ne u zgradi Sabora već 150 metara dalje u Demetrovoj ulici.
Nečuveno! Pitao bih ja naše radnike moraju li oni po kiši, snijegu i ledu koračati nezaštićeni od svog ureda do mjesta gdje rade?!” na što se Markovim trgom prolomio huk nezadovoljnika.

“Svjedoci smo sramotnog poskupljenja u saborskoj kantini”

“Ali to nije sve!” raspuklim je glasom zajapureni predsjednik Sabora nadglasavao unezvjerenu masu. “Svjedoci smo sramotnog poskupljenja u saborskoj kantini koja je barem svih ovih godina bila oaza razumnih cijena za uboge zastupnike, ministre i cijelu ergelu državnih službenika koja obitava na i oko Markova trga. A što na to kažu radnici? Hoće komisiju za praćenje rasta cijena! Dosta je nama tog birokratskog rječnika! Nismo mi veslo sisali. Znamo mi dobro što je to – čitali smo mi Alana Forda -to je najobičniji “Ured za istraživanje ruda & gubljenje vremena”! Zato smo se i okupili danas da upozorimo radnike da ili mijenjaju svoju politiku ili ćemo sljedeći put mijenjati radnike!” zaključio je Luka Bebić svoju filipiku koju je prisutna bezlična i uštirkana masa odijela Hugo Boss znala primjereno nagraditi gromoglasnim pljeskom.

“Vlada, sabor i predsjednik ujedinjeni protiv zajedničkog neprijatelja koji svima radi o glavi: radnika”

Na improvizirani podij uspeo se tada predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, i podignuvši one rolete od obrva s očiju, obratio se okupljenima:

“Znam da često nismo bili na istoj strani, da sam često i sam kritizirao rad Vlade, no sada su naše tri središnjice – vlada, sabor i predsjednik – ujedinjene protiv zajedničkog neprijatelja koji svima radi o glavi: radnika.
Situacija je toliko teška da smo bili primorani kršiti zakone vlastite zemlje i okupiti se ovdje na ovome trgu gdje je Vlada zabranila sva okupljanja. Ako to nije znak da nešto uistinu nije u redu u ovoj zemlji, onda doista ne znam što jest. Stoga vas pozivam da mirno i dostojanstveno sjednemo i natiskamo se u ovdje parkirane Audije A8, BMW-e serije 7 i Mercedese S-klase, jer za razliku od radnika – mi autobusa nemamo, pa ćemo se isto tako mirno i dostojanstveno u koloni uputiti pred njihovo sjedište na Trgu kralja Petra Krešimira IV., gdje ćemo, također mirno i dostojanstveno, prosvjedovati i porazbijati prozore na velebnom zdanju njihove središnjice.”

I tako se protestna svadbena kolona skupocjenih švapskih kola pod jakom policijskom zaštitom slila od Markova do Krešimirova trga, uzvikujući svojim neprijateljima iza napola spuštenih zatamnjenih stakala: “Dosta nam je šutnje!” i “Ljudi smo, nismo radnici!”

Gnjevna gomila poiskakala je iz automobila i okružila zgradu Saveza samostalnih sindikata Hrvatske vičući: “Izlazite napolje! Izlazite napolje!”
Megafon je uzeo ponovno predsjednik Sabora:
“Vrijeme je da naši sindikati počnu rješavati naše tekuće probleme, a ne da ih Vlada, Sabor i predsjednik republike moraju riješavati na ulici. No ne znam ima li mjesta optimizmu. Evo vidite kako to “rade” naši radnici i
sindikati: tu na zgradi piše “Tvornica”, a ništa se u toj tvornici ne radi.
Osim koncerata. Dok mi prosvjedujemo po ovom žarkom suncu, oni u “Tvornici”
sviraju – sviraju kurcu!” razrogačenih je očiju sasuo svoj gnjev prema smeđoj mastodonskoj zgradi iz koje je upravo izlazila predsjednica SSSH-a Ana Knežević sa suradnicima što je izazvalo složno skandiranje okupljene
mase: “Lopovi, lopovi, lopovi…”

“Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.”

Luka Bebić rukom je pokazao rulji u odijelima da se stiša i predao megafon sindikalnoj predsjednici koja je pokušala smiriti strasti:

“Radnički sindikati zagovornici su socijalnoga dijaloga i partnerstva te vladine i saborske zahtjeve žele rješavati dijalogom. Prvo ćemo raditi na što većoj plaći državnih službenika i dužnosnika…”, no skup zapaljen borbom za svoja prava zaglušio je zvižducima Anu Knežević jer nije htio slušati još jedno u nizu neispunjenih sindikalnih obećanja. Ispred usijanih glava istupili su predsjednici Republike, Vlade i Sabora, te još jednom smirili svoje podčinjene. Predsjednica SSSH-a još je jednom pokušala izgladiti situaciju:

“Znate, ima onaj jedan dio iz Evanđelja kad su Isusu doveli bludnicu i rekli
mu: Ova žena je grešnica i treba je kamenovati, na što je Isus odvratio: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.”

I prije nego što je završila tu rečenicu već je poletio prvi kamen na prozor zgrade Radničkoga doma i to, naravno, iz ruku prvoga među bezgrešnima, Ive Sanadera, što je bio signal i ostalima da započnu s paljbom.

Epilog današnjih prosvjeda: razbijena stakla u vrijednosti od nekoliko tisuća kuna, deseci ozljeđenih policajaca i prosvjednika, nekoliko državnih službenika bez imuniteta uhićeno. Nakon ovih nemilih događaja predstavnici Vlade, Sabora i Ureda Predsjednika RH stupaju u štrajk do ispunjenja njihovih zahtjeva. Ako se ti zahtjevi ne ispune u roku od tjedan dana – svi će se opet skupiti u saborskoj kantini, još se jednom dobro najesti po starim cijenama i stupiti u štrajk glađu.

Narod je ovaj posljednji ekstremni čin toplo pozdravio uz iskrenu želju da svi članovi Vlade, Sabora i Ureda Predsjednika ustraju do samog kraja…

Hvala Top listi nadrealista na inspiraciji.

Prko Mufović Tupson
Donji Obnožjevljeck 1537, iz zbirke pripovjedaka “K’tim te ‘urcem mrtim”