Jedne proljetne olujne noći ljepotica zalutala u začaranu šumu. Ni po čemu ta šuma nije bila začaranija od drugih šuma no ipak u toj šumi živjela je kako ljudi rekoše Zvijer i zbog raznih neobjašnjivih događanja u šumi ljudi su je smatrali začaranom.

Dok je oluja bjesnila nad šumom, munje parale nebo a kiša nemilice tukla o djevojčine obraze učinilo joj se da je vidjela sjenu jedne tamne spodobe tamo u drveću dok su joj oči pokušavale priviknuti na bljeskove munja i tminu koja se nadvila nas šumu.

Strah je stegnuo djevojčino srce a krv se polako još više počela stezati u žilama te potrči i zapne za korjen što je virio iz zemlje, padne te udari glavom o tlo te je obuze mrak.

Probudivši se ugleda strop nekakve nastambe no miris koji osjeti obuze joj sva čula, miris lišća i raznih trava što se širio iz postelje na kojoj je ležala zajedno sa mirisom proljetnog povjetarca. U kaminu malo desno od nje gorjela je vatra i drvo u njemu je veselo pucketalo dok je nastambom s širila toplina. Desno od nje u naslonjaču je sjedila spodoba širokih pleća u polumraku svijeća iz sviječnjaka i čitala neku knjigu ne obazirući se nimalo na nju.

Čula je razne priče o Zvijeri, da su mnogi koji su otišli u šumu poludjeli ili nestali ali i bilo je onih koji su se vratili sasvim normalni osim jedino što su šutjeli o susretu sa Zvijeri. Nije ni sama znala što je istina no slušala je od malena te priče i bojala se je Zvijeri da će joj neko zlo učiniti te se trudila biti što tiša da je ne uznemiri.

Potiho je izašla iz kreveta i krenula prema vratima te ih otvorila a vani je još uvijek bjesnila oluja trgajući grane okolnog drveća. Zatvorila je vrata te okrenula se prema kaminu i Zvijeri što je dalje sjedila u naslonjaču te nezainteresirano za sve oko nje što se događa čitala knjigu. Na stolu pokrivenom bijelim stolnjakom osvjetljenom svijećama iz svječnjaka stajahu posude a u njima razne jestive bobice te kruh što se još pušio jer ne tako davno je ispečen i zdjelica sa maslacem te uz nju vrč sa mlijekom. Miris toplog kruha ali i voća u zdjelicama polako je u njoj budila glad i ona popusti te sjedne za stoluzevši kruh i razlomivši ga

.Kad je povečerala zaogrnu se pelerinom koju je našla na naslonu stolca te se pridruži u drugom naslonjaču uz vatru, Zvijeri. Gledala je Zvijer dok je čitala i nije joj se činila strašnom no ipak priče o njoj ponovno joj pobudiše strah da to sve što je događalo nije samo varka. No Zvijer polako prestaše čitati te odloži knjigu po strani na stolić uz svijeću što gorješe u stalku te je pogleda.

Djevojčino srce zakuca brže i ona sama pogleda Zvijer u oči a u njima osim tuge ne mogaše naći ništa drugo što bi ju činilo ugroženom i zbog čega bi se morala bojati za sebe. Ni pokreti Zvijeri ne dadoše do znanja da bi bilo što učinila da joj naudi, naprotiv iz kutije od mahagonija zvijer izvadi cigaretu i zapali na plamen svijeće. Miris duhana se širio zrakom i polako smirivao djevojčino srce.

Smogavši hrabrosti priupita Zvijer: “Zašto si me spasio?” Zvijer povuče dim iz cigarete i otpuhne plavičasti dim u zrak te joj reče: “Vidjeh da zalutala si u šumi te pošto oluja je jačala željeh te uputiti do pećine koja se nalazila par metara od tebe, no ti si se uplašila i počela bježati od nje.” Krenula je polako priča između nje i Zvijeri te ostaše do dugo u noć pričati, no kako već bijaše već dosta kasno Zvijer predloži da idu spavati te da će ujutro nastaviti priču ako bude željela.

Jutro, kroz vrata nastanbe koja su ostala otvorena sunčeve zrake igrale su svoju igru probijajući se najskrivenijih kutaka te osvjetljavajući ih dok miris svježe ubranog cvijeća i kruha se širio zrakom te se ljepotica probudila. Ne zateče Zvijer u nastambi te ode do stola sa kojeg se širio miris i prisloni lice u cvijeće dok je ono opojno razljevalo miris i graške peluda po njenom licu. Sjedne za stol i uze doručkovati.

Izašavši van ne naiđe na Zvijer no uoči da je oko nastanbe očišćeno. U taj tren i Zvijer naiđe iz šume noseći isječene grane koje je noćašnja oluja potrgala te ih stavi na hrpu gdje bijaše i ostala drva.
– Dobro jutro! Kako si spavala? – priupita Zvijer.
– Dobro jutro i tebi , dobro sam spavala. Ti si rano otišao u šumu? – reče.
– Da bilo je mnogo posla poslije noćašnje oluje a i otišao sam do potoka provjeriti da li ga je granje koje je oluja potrgala zatrpalo.
– Jutros dok sam doručkovala razmišljala sam o noćašnjem razgovoru sa tobom i nekako mi se ne čini da si uvijek bio takav kakav sada jesi. Osjetila sam u tvom razgovoru i pogledu puno ljudskosti ali i mnogo tuge. Što se desilo sa tobom da si postao to što jesi? – reci mi, upita ljepotica.
– Pođi samnom da ti nešto pokažem pa ću ti ispričati svoju priču.

Oboje pođoše u šumu. Nakon nekog vremena izbiše na proplanak okružen šumom i posut raznim poljskim cvijećem koje je zrakom širilo opojan miris što ga jedino jutro tako može širiti. Na lijevo strani proplanka kamena kuća zarasla bršljanom i polusrušena te okolne gospodarske zgrade koje odavaše da nekad davno ovdje živješe netko tko je imao dovoljno za lijep i normalan život. Na proplanku se nalazio i prekrasan hrast koji je sa bogatom krošnjom oko sebe širio veliku sjenu i bio je zasigurno lijepo mjesto ljeti. Ispod njega u sjeni zečija obitelj igrala se dok ih nisu primjetili da se približavaju te pobjegoše u obližnji ruševni štagalj što se tu nalazio.

Primjetila je da se ispod hrasta nalazi brižno održavani grob sa svježim cvijećem u ručno napravljenoj tegli od kamena. Na ploči je samo pisalo: “Mojoj voljenoj i nikad prežaljenoj ljubavi.”

Sjedoše na klupicu uz grob i Zvijer joj počne pričati svoju priču.

– “Nekad davno živjeh u gradu u kojem ti sad živiš. Bijah mladić i kao svi drugi ne posebno naočit no živjeh lijepo i dobro. Jednog dana u grad je došla nova obitelj a sa njom i prekrasna djevojka koja je odmah privukla njegovi pozornost. Pomalo i vremenom zbližili su no zli jezici i pakosne sitne duše rovarili su protiv njih. Ipak jednog dana odlučila je da njih dvoje se uzmu i ožene. Zatraživši ruku drage njen otac otjerao ga je kao pesa i poslao svoje sluge da ga pretuku, no on je uspio pobjeći u šumu te su odustali od potrage za njime. Spalili su i porušili mu dom u gradu da se ne bi imao kuda vratiti, no kako to biva ljubav je bila jača i njegova draga je za njime pošla u šumu u potragu da bude zajedno sa njime.

Uspjela ga je naći i te jeseni polako zajedno počeli su graditi novi dom na ovom proplanku. U proljeće je zatrudnjela i oboje su bili sretni što će imati dijete. No njen otac nije imao te planove i pošao je u potragu za kćeri sa lovcima te su uspjeli nabasati na proplanak i pronaći njihovo skrovište. Otac je smjesta svojoj kćeri naredio da se vrati sa njime nazad kući, no ona je to kategorično odbila rekavši da ne želi i da želi biti sa čovjekom kojeg voli i kojem nosi dijete. Čuvši to njen otac se razbijesni te izvadi pištolj i zapuca u njenu ljubav te ga teško rani i krene ponovo pucati u njega no ona spasi svojim tijelom njega. Dok je izdisala u naručju dragoga govorila mu je da na brine i da je sad sve u redu i da će ga njih dvoje čekati tamo gore kad dođe jednog dana, a onda je otišla. I onda je i on tada umro zajedno sa njom. Otac i lovci koji su ih došli tražiti prestravljeni činom koji učiniše pobjegoše i ostaviše ih tako.

Nekako je uspio preživjeti i pokopati ljubav. Porušio je imanje i zauvijek ga napustio, vraća se samo da stavi friško cvijeće na grob nje i da sa njom popriča dok ne dođe njegov dan kad će i sam napustiti ovo zlo mjesto i ljude sa kojima je živio. U toj samoći njegova mržnja prema onima koji su ubili jedino do čega mu je stalo izjedala ga je iz dana u dan, iz godine u godinu te tako ustanovio je da je zlo koje je čučilo u njemu izmjenilo njegovu vanjštinu i dalo moć da promjeni svoj izgled. Odlučio je ubiti one koji su ubii njegov život te je tu nakanu i sproveo, vrativši se natrag u šumu – zauvijek! Odlučio je da neće više nikad u selo niti stupiti u kontakt sa ljudima te da će štititi šumu od uništavanja. Tako je jednog dana dočekao lovce koji su kročili u šumu i pretukao ih tako da im je trebalo mnogo vremena da ponovo se zaliječe. Od tada u šumu nikada više nije nitko dolazio osim ako nije morao i to ako jesu dolazili bilo je za jutra svakog dana. Nikad nije dirao nikoga tko zlo nije činio i zaslužio ga. Šuma nikad nije bila začarana ali spačke koje je činio da ljudima oteža boravak u šumi te razne glasine uz vatre ogništa navečer proširile su glas da je šuma začarana.

Čuvši priču i osjećajući njegovu tugu ljepotica zamoli ga da joj pokaže svoj pravi lik, no Zvijer to glatko odbije.
– “Molim te Zvijeri promjeni svoj izgled meni za ljubav jer tvoja je priča jako tužna i zbog svega što ti se desilo željela bi da me odvedeš u grad. No ako me budeš vodio u liku Zvijeri zločesti i zli ljudi bi mogli te ponovo napasti.” – reče djevojka.
– “Mogu te odvesti do ruba šume lijepa djevojko ali ne i u grad uz koji me vežu ružne uspomene osim par izuzetaka. Mogu i svoje obličje za tebe promjeniti ali u grad te neću voditi.” – reče Zvijer.
– “Dobro, odvedi me onda do ruba šume ali ne kao Zvijer jer znam sada da u tebi kuca ljudsko srce nego kao čovjek što si i nekada bio” – reče djevojka.
– “Učinit ću to za tebe zbog toga što si unatoč strahu prema meni smogla hrabrosti i podijelila lijepe trenutke samnom” – reče Zvijer i pretvori se u čovjeka. Uze je za ruku i krenuše prema rubu šume.

– “Osjećam da kad se rastanemo da ćeš se vratiti nazad u svoje obličje.” – reče djevojka.
– “Da, vratit ću se lijepa djevo nazad u obličje koje sam za druge stvorio. No ako me odlučiš posjećivati dočekivat ću te ovako kako sada jesam i kako one dobre i znane inače dočekujem.” – reče.
– “Ne nadaš se više ljubavi i sreći koja može vremenom ponovo doći?” – upita djevojka.
– “Ne, prestah se radovati i prestah se nadati da ljubav uopće postoji više. Prestar sam da bi mlađe gledao a pogotovo očekivao ljubav, dok za starije nemam više strpljenja.” – reče.
– “No ipak ljubavi u tebi ima kad svaki dan posjećuješ grob ljubavi svoje?!” – reče djevojka.
– “Moguće je i to. Kad pogledaš oko sebe vidjet ćeš tamnu šumu a duboko u njoj proplanak osvjetljen i okupan suncem. To sam ja u biti! U srcu postoji mnogo ljubavi i topline no oko njega je studen i tama. Očito je tako moralo biti.” – reče.

Stigoše na rub šume. Pogleda ga djevojka i poljubi te reče: – “Znam da studen sa proljećem odlazi i ustupa mjesto suncu i toplini. Nadam se da će sunce u tebi zagrijati ostalo i maknuti studen oko srca.”

Okrenula se i krenula prema gradu, on isto tako krenuo je nazad u šumu. Ipak nije mogla da ne baci pogled na njega i okrenula se dok je zamicao pod krošnje stabla te ugledala kako se ponovo mjenja u oblik Zvijeri. Znala je da još nije spreman suočiti se sa praštanjem i zaboravom te uzdahnu dok suze navlažiše njene obraze.

Ipak bio joj je drag takav kakav je.

P.S.

Tekst je izvadak iz budućih memoara jedne Zvijeri koji nije nikad ostvaren jer autor je lijen kao pas da ih napiše.