Preneseno iz Jutarnjeg lista
Autor: Nada Mirković

Retro mačizam kakav je pokazao grčki predstavnik nismo vidjeli već godinama, a pjevao je zlostavljački naprasito.

Uh, uh, bilo je tijesno, no nekako smo se izvukli. U jednom trenutku sam se uplašila da bi se grčka pjesma u finalu Eurosonga 2010. mogla veoma visoko plasirati. Srećom, završila je na 8. mjestu. Zašto, srećom? Na žalost, pročitala sam prijevod teksta grčke pjesme “Opa!” (izgovara se s onim dugosilaznim naglaskom koji zvuči kao neko balkansko siktanje) i zastala iznenađena. Velika grčka nacionalna zvijezda Giorgos Alkaios – usred mirne Norveške – pjevao je “Sve ću zapaliti, sve što je staro, sve ću promijeniti, Opa!, zaboravimo što je bilo, hajdemo započeti sve iznova…”, pa opet onaj neukusni “Opa!”.

Dobro, priznajem, Eurosong, od početaka do danas, dakle u ovih 55 godina, nikad nije nagrađivao protestne anarhoidne pjesme, pa i Alkaios, dakako, pjeva nekoj ženi koja ga je povrijedila, a ne svojim korumpiranim političkim vođama. No, kako pjeva! – silovito, zlostavljački naprasito, kao da će je uskoro prebiti. I na kraju neviđeni klimaks! Bubnjevi po kojima su bijesno kao po preljubnici udarali njegovi “Friends” iz banda Giorgos Alkaios & Friends, silovito ejakuliraju vatru, iskre, srdžbu bogova.

Za to vrijeme Alkaios se izvija u nekoj nevjerojatnoj varijanti bijelog kostima Georgea Michaela iz faze kad je najgrčevitije skrivao svoje seksualne sklonosti. Takav retro mačizam – Grk umjesto zlatnog lanca nosi ogrlicu s krupnim kamenjem – nismo doista vidjeli godinama, otkako homoseksualci više ne moraju najupornije dokazivati koliko su im “gayevi odvratni”.

Barbie-dječak lupa čizmom
Kad već spominjemo homoseksualce, nećemo skrivati da je Eurosong već godinama, kako je rekao jedan novinar Guardiana, “gay olimpijada”. No, ove je godine Srbija otišla korak dalje s nacionalnim talentom Milanom Stankovićem.

Izumila je novu vrstu natjecatelja: teenage drag queen ili hermafrodit kao bijeli Michael Jackson ili možda balkanska kopija JT Le Roya, onog američkog pisca, lijepog kao djevojčica, kojeg je abuzivna mama, crack prostitutka, odijevala kao curicu i nudila kamiondžijama na parkiralištima (poslije se sve to pokazalo kao velika medijska zavjera, ali je ipak u međuvremenu postao prijatelj slavnih, rodonačelnik trenda, autor bestselera).

Bilo kako bilo, čovjek se morao naježiti od nelagode dok je gledao plastično lijepog barbie-dječaka (od 22 godine) s talijankom, frizurom kakvu su nekad nosila djeca do 9. godine, kako pjeva “Ovo je Balkan” i lupa čizmom o pod, zahtijevajući od “balavice” da ga pošteno, tri puta poljubi. Goran Bregović, autor Milanove pjesme, doista je na sve spreman, kad namiriši mogućnost velike zarade.

Umjetni baloni na pladnju
Doduše, valjda je Bregovićevo ime donijelo nešto bodova srpskom finalistu. I mi i Slovenci smo Stankoviću dali osam bodova, “bez obzira na frizuru”, kako je napomenuo gotovo ćelavi spiker iz ljubljanskog studija… Sve u svemu, Milan je završio na 13. mjestu, ispred zgodnog španjolskog pjevača Daniela Digesa, kao stvorenog za mjuzikle, čija je klasična ljubavna pjesma bila opterećena nevjerojatno stupidnim, nepotrebnim scenskim nastupom s klaunima i lutkama poput onih iz “Hoffmanovih priča”.

No, zar nije Eurosong upravo festival camp scenskih efekata i kostima dostojnih Liberacea, pokojnog megastara iz plastičnog Las Vegasa? Toga je, dakako, bilo i ove godine, kao što smo čuli i brojne varijante pjesama za koje smo s prijateljima komentirali: “Podsjeća na Titanic! Na Abbu! Na Hugha Granta u filmu ‘Glazba i stihovi’! Na kombinaciju songova iz novijih crtića Walta Disneyja!…

Bojala sam se da će se puno bolje plasirati i Eva Rivas, armenski odgovor na Shakiru. Ne volim tranzicijske zvijezde koje smatraju da je najvažnije izgledati kao turbofolk pjevačica, ponuditi umjetne balone na pladnju, nabaciti ekstenzije do koljena i slikone u usnice… Za vrijeme njezina nastupa vjetar u dvorani prijetio je da Eva ostane bez svoje plastične kose.

Nije lako kopirati Madonnu
Gotovo sve natjecateljice smatrale su da je vjetar u kosi ključan za ljepotu i uspjeh – u jednom trenutku činilo se da nastupaju na pramcu vikinškog broda, a ne u Telenor Areni. Doduše, bjeloruski prateći vokali dočepali su se komercijalnih količina trovremenskog tafta: zalijepile su kosu poput draperija na kukuljicama Zurbaranovih redovnika.

Inače, nekoliko natjecateljica iz tranzicijskih zemalja kraljice su multitaskinga, sve odreda rade kao novinarke, voditeljice, spisateljice, tek onda pjevačice, pa i Olia Tira iz Moldavije, još jedna koja se mogla natjecati s Bjeloruskinjama u krajnje isforsiranom, smiješnom looku.

U kostimu s kratkom krinolinicom i čizmama preko koljena koje “pridržavaju” halteri, pokušala je nevješto – teško mi je to i napisati – provincijalno iskopirati Madonnu u onom nevjerojatnom Vuittonovu ansamblu od prije godinu dana, no tirkizni detalj umjesto u kosu nabacila je preko očiju.

No, sve te besmislene, pretjerane, kičaste kostime i scenske efekte ismijala je mlada, slatka Njemica, pobjednica Lena Meyer-Landrut.

Odjenula je malu crnu haljinu, koju kao da je taj dan izvukla iz svog ormara, običnu, kakvu se može kupiti u svakom drugom dućanu u Ilici. Nije joj se dalo ni depilirati, komentirao je jedan engleski novinar, pa si je nabacila guste crne čarape i sasvim udobne cipele. Prijatelji Lenu opisuju kao otkačenu, luckastu djevojku koja se voli zezati. To je i dokazala na press konferenciji nakon pobjede: odjednom je počela odgovarati na pitanja bez riječi, s glasnim smijehom i slanjem poljubaca, i iznenada “otkrila” da već “tri godine i četiri mjeseca” hoda s bivšim pobjednikom, norveškom zvijezdom Alexanderom Rybakom.

No, Lena je konačno uvela Eurosong u 21. stoljeće. Nakon 13 godina, bez obzira na blokovska glasovanja koja su se zakonomjerno ponovila i ove godine (točno smo znali tko će kome dati douze points), pobijedila je baš kao nekad jedna od četiri “velike europske zemlje”, koje automatski ulaze u finale, i to sa suvremenom, ljubavnom pop-pjesmom Josha Gordona i Julije Frost (ona je napisala i jedan hit za Rihannu (“Umbrella”) te Britney Spears (“Me Against the Music”).

Zahvala za spas od bankrota
To je doista posve light pjesmica, čisti poziv na ples, u čemu je jedino bio uspješniji kongoanski Francuz Jessy Matador.

Samo kad se sjetim, recimo, Ukrajinke Alyoshe i njezine postapokaliptične pjesme o ljudskim bijednicima koji će nas dovesti do nuklearne katastrofe ili još “dublje” izraleske tužbalice sa stihovima “…kraj je već na mome prozoru… suze od krvi pale mi grlo…”, sretna sam što je Lena pobijedila i ne mislim da su njemačku pjesmu častili velikim brojem bodova oni koji se boje da će ih uskoro Njemačka morati spašavati od bankrota, kako je netko konstatirao na Economistovu twitteru.

Mlada pobjednica nikad nije išla na satove pjevanja Lena Meyer-Landrut, 19-godišnja njemačka pjevačica koja je pjesmom “Satellite” svojoj zemlji omogućila da iduće godine bude domaćin najvećega glazbenog natjecanja, pobjedom na Eurosongu tek je krenula u profesionalne glazbene vode.

Iako se od malih nogu bavi raznim plesovima, perspektivna pjevačica iza sebe još nema vlastite pjesme, no međunarodna pobjeda zasigurno će joj biti najbolja odskočna daska za pjevačku karijeru. Rođena 23. svibnja 1991. godine u Hannoveru kao jedino dijete u obitelji, Lena je unuka Andresa Meyera-Landruta, bivšeg ambasadora Zapadne Njemačke u nekadašnjem Sovjetskom Savezu, no s majčine strane ima i britanskih korijena.

Kao djevojčica počela se baviti baletom, no ubrzo su je privukli suvremeniji plesni obici pa se okušala i u hip-hop te jazz plesu. Kao vokal pojavljivala se u brojnim njemačkim televizijskim emisijama, no nikad nije išla na satove pjevanja, niti primala ikakve profesionalne savjete. Prijavljivanjem na televizijsko natjecanje “Unser Star für Oslo”, na kojemu se bira njemački predstavnik na Eurosongu, Lena je već prvim nastupom zadobila simpatije publike koja očito nije pogriješila poslavši je u Oslo. ( Martina Kuterovac)