Ponukan prethodnim postom dah si truda i uz pomoć časopisa ELLE od studenog 2008 eto nešto zanimljivog a od srijede nastavljamo dalje sa dokumentarcima.
Nikome tko je volio stripove sigurno nisu nepoznati likovi kao što su komandant Mark, Veliki Blek (zvan Blek Stena) ili Zagor. Pokušajte se prisjetiti kako su izgledali. Sva trojica uvučena su u superuske hlače utaknute u čizme, Blek u svim godišnjim dobima svoj savršeno oblikovani torzo prekriva samo krznenim prslukom, Zagorove bicepse naglašava majica s visoko odrezanim rukavima, a Mark nosi gornji dio uniforme na golom tijelu. Jesmo li ih voljeli samo zato što su bili odvažni i nepobjedivi pozitivci ili se negdje duboko u nama razvijala sklonost prema seksi zvijerima?
Priznajte da i dandanas, potajno doduše, vjerujete da se od špinata postaje snažan kao Popaj i da divljač jedete pomalo sa zazorom jer se sjetite Bambija. Tony Parsons rekao je da je ekranizacija Bambija prvi snuff film i da ga je majka morala izvesti iz kina jer nije mogao podnijeti smrt Bambijeve majke. Tako će današnja djeca, kad u odrasloj dobi čuju za Michelangela, Dona-tella, Raphaela i Leonarda, vjerojatno najprije pomisliti na Nindža Kornjače.
Jeste li vi lik iz bajke?
Likovi iz bajki prvi su arhetipski likovi s kojima se u životu susrećemo i prvi ozbiljniji atak na našu podsvijest. Zahvaljujući benignim roditeljskim pričama za laku noć, začinjenim unedoglednim nabrajanjem slastica od kojih je izrađena vještičina kolibica i detaljnim opisivanjem Pepeljuginih iskušenja, većina djece prestravi se na samu mogućnost suživota s maćehom, a svi se ponekad zapitaju što će biti ako se ispostavi da imaju roditelje kao Ivica i Marica. Nije stoga čudno da čitav niz što težih, što lakših psihosomatskih poremećaja nosi naziv likova iz bajki. Sindrom Snjeguljice (označava maćehine, a ne pokćerkine osobine), ili maligni narcizam, označava osobu sklonu asocijalnom i egocentričnom ponašanju, mahnitim ispadima i potpuno neosjetljivu prema ljudima oko sebe. Djevojke koje su nesigurne i jako im je bitno da netko neprestance odobrava njihove postupke pate od sindroma Pepeljuge, dok one hipersenzibilne muči sindrom kraljevne na zrnu graška. One koje nisu svjesne svoje ljepote jer su u mladosti bile neugledne, pate od sindroma ružnog pačeta, a one koje imaju nerealna očekivanja prema suprotnom spolu “puknuo” je sindrom princa na bijelom konju. Sindrom Petra Pana imaju oni koji nikada ne odrastu, dok je sindrom Zvončiće oznaka za žene koje se prema partneru i prijateljima ponašaju zaštitnički poput majke. Sindromom Alise u zemlji čudesa naziva se neurološki poremećaj koji karakterizira dezorijentiranost i izvrnuta percepcija pa se predmeti doimaju znatno manjima nego što su u stvarnosti. Trovanje živom uzrokuje tremor, gubitak pamćenja i koncentracija, što se naziva sindromom Ludog Šeširdžije. Sindrom Matovilke, ili trihofagija, naziv je za kompulzivno jedenje vlastite kose, dok sindrom Trnoružice ili somnofilija pripada u seksualne devijacije i označava osobe koje uzbuđuje samo partner koji spava (smatra se blažim oblikom nekrofilijel). Od sindroma Dorothy može se patiti tek u srednjim godinama, kada se mnogim ženama, baš kao i junakinji Čarobnjaka iz Oza, može učiniti da ne znaju gdje se nalaze i kamo da krenu.
JEREMIJA, DUDEK I DELBOY
Barun Munchausen bio je poznati lažac: tvrdio je da je letio na topovskoj kugli, da se iz živog blata izvukao tako što je sam sebe potegnuo za perčin i slične gluposti. Bilo kako bilo, Munchausen je do dana današnjeg ostao sinonim za mitomana, čovjeka sklona pretjeranim lažima. Don Juan bio je serijski zavodnik, udane žene rado su mu postajale ljubavnice, neudanima je obećavao brak, a u međuvremenu su ga naganjali osramoćeni i bijesni muževi i očevi. Od 17. stoljeća do danas, kad se za nekog kaže da je don Juan nitko neće pomisliti da se radi o ludom znanstveniku ili opatu pustinjaku. Isto je i s Lolitom. Dvanaestogodišnja nimfeta iz istoimenog romana Vladimira Nabokova koja zavodi svog pedofiliji sklonog očuha postala je sinonim za veze između vrlo mladih djevojaka i znatno starijih muškaraca. (Kad se radi o obrnutom slučaju, dječacima i starijim ženama, koristi se termin Mamita.) Malo je ljudi pročitalo knjigu Bistri vitez Don Quijote od Manche, pa ipak, kad se za nekoga kaže da se ponaša kao Don Quijote ili da juriša na vjetrenjače, svi znaju da se radi o osobi pretjerano sklonoj nerealnim očekivanjima.
Realitet je prepun fiktivnih likova koji su postali standardna “oprema” našeg jezičnog univerzuma. Za lijenog čovjeka kaže se da je Garfield, za naivnoga Dudek, za mućkaroša Delboy, za inovatora Profesor Baltazar, za zavodnika James Bond, za destruktivnog Terminator, za ružnoga Frankenstein, za zbunjenog Forrest Gump, za skorojevića Glembay, za intriganticu Lady Macbeth, za znatiželjnu Miss Marple, za hipohondra Jeremija, za neraspoloženog Žalosna Sova, zaljubljeni su Romeo i Julija, zavađeni se slažu kao Tom i Jerry, a nespretni rade kao dvojac iz češke serije A je to.
Fiktivni likovi pokrivaju gotovo sve varijante fizičkog izgleda. Kad se za nekog kaže da ima nos kao Cyrano de Bergerac ili Bob Rock, znamo da ima monumentalan profil; kad ima uši kao mister Spock, znamo da mu je taj dio lica nešto naglašeniji; kad izgleda kao Miss Piggy, jasno je da se ne liječi od anoreksije, a kad sliči na Popajevu Olivu, da je visok, mršav i trapav. Frizura Pipi Duge Čarape označava kečke, a frizura Conana Barbara dugu kosu koja neuredno visi. Kad je netko kao Malik Tintilinić, znamo da je nizak, a kad je kao Dorian Gray, da nema problema s viškom bora. Dok onome tko izgleda kao Quasimodo nema pomoći, onoga tko je kao Apolon neizostavno želimo upoznati. Vjerojatno nijedna obitelj ne bi htjela da je usporede s obitelji Addams ili Kremenko: u prvom slučaju jasno je da se radi o samim čudacima, a u drugom o osobama nesklonima čudima moderne tehnologije.
Lako nam je dok biramo omiljene fiktivne likove i drugi¬ma pripisujemo njihove vrline i mane. Mnogo je neugodnije kada se zapitamo s kojim fiktivnim likom nas uspoređuju. Sto ako mislimo da smo modno osviješteni kao, recimo, Carrie Bradshaw, a svi ostali misle da izgledamo kao Mary Poppins ili Štrumfeta?
|
Translate: Prompted previous fasting breath hast effort and with the help of ELLE magazine in November 2008 saying something interesting and from Wednesday we continue with continues to documentaries. Anyone who has loved comics certainly not unknown figures such as Commander Mark, Great Blek (called Black Rock) or Zagor. Try to remember how they looked. All three were retreating in the super-tight pants put in boots, Black in all season or a perfectly shaped torso covered only a fur vest, Zagor biceps highlights T-shirt with the sleeves cut off high, and Mark wears the top of the uniforms on a bare body. Did we like them just because they were invincible and courage positives or somewhere deep within us developed inclination towards sexy beasts? Did you figure out fairy tales? JEREMIAH, DUDEK I DELBOY |
Dugometražni crtani – Disney definitivno.
Strip – Alan Ford i Rip Kirby.
Kratki crtići – Tom i Jerry, Zekoslav i Kremenkovi…
Komedija – Delboy i Al Bundy…
Ovi japanski crtići su koma, prvi su se počeli prikazivati kad je Zmaja bila još tri godine stara. Dijete ih nije voljelo gledati. I danas mi to zna reći kad vidi one crtiće na Nova TV…
Pozdravček :)))
Da, zaboravih, imali smo susjedu koju smo zvali Oliva, imala je duge noge, bila mršava i smotana kao i ona. A u faci je bila nalik na onu Olivu iz “Autobusa” – debele naočale. Dvije različite Olive u jednoj – stvarno koincidencija 🙂
život je pun koincidencija, kad se okrenemo oko sebe možemo vidjet nekoliko koincidecija u koje su se stvarni likovi poistovjetili sa likovima iz bajki …
jedno je raditi crtiće sa dušom a drugo kad radiš crtiće sa perfekcionizmom gdje svaki detaj izgleda savršeno te se na taj način gubi ta toplina koja zrači iz Disney-evih crtića …
pozdrav tebi i tvojima 🙂
iako se ovih dana osjećam kao jeremija, najdraži mi legenda. jedan i jedini, corto malteze 🙂
sjajan post!!
🙂
i moj favorit …
hvala 🙂