Preporuka
Poželjno je da mlađi od 18 godina ne nastave dalje čitati ovaj tekst jer se u istome spominju eksplicitne radnje.

* * * *

Uhvatio je u ruku svoj užareni, razbješnjeli ud (koji je od toga odmah bio namazan kopunovom masti), i razdvajajući Pollyne donje usne crvene kao rubin, zatjerao ga u njezin lijepi otvor ravno do balčaka; nato Polly duboko uzdahne, više od zadovoljstva nego od boli i čak je izgledalo kao da mu pomaže isturivši bedra prema naprijed.

Bilo kako bilo, ja sam se bacila do Pollynih nogu i ljubila porub njezine haljine, njezine gležnjeve i, dok je ona pružala još samo mali otpor, njezina koljena, pa dok je ona uzdisala i, izgleda, na to me i poticala, njezina bedra, a tada, kad je sjela na stolicu, raširila bedra (i prosvjedovala Ne! Ne! Ne! na posve isti način kao da govori Da! Da! Da!), njezinu slatku raspuklinu, rumenu kao rubin, koja je bila izložena mome pogledu, jer cura nije uopće ništa nosila ispod košulje i podsuknje.

Ah, jadni je kopun ležao napušten i pušio se na stolu (a ispod njega je ležao sakriven moj jadni, jedva započeti stih), dok sam ja pripila svoje usne na nježnu Pollynu raspuklinu i svirala na nježnoj harfi svojim osupnutim jezikom. Bilo je slano kao more i nalik na slatke male ostrige ubrane iz morskih njedara.

– O gospodine! Oh! Oh! Oh! – jecala je Polly dok sam jezik naglo uvlačila i izvlačila, raspaljena njezinim riječima kao i njezinim ljupkim, rumenim otvorom. Ali, budući da mi je sada njezina podsuknja bila na glavi, nisam mogla milovati dva brežuljka njezinih grudi, ali mjesto toga usudila sam joj se nježno milovati mliječna bedra, dok joj je podsuknja predstavljala neku vrstu šatora u koji sam se sakrila pred svim strahotama koje je za mene predstavljao muški rod.

Kako je toplo i lijepo u unutrašnjosti jedne suknje! Kakvo utočište pred strahotama svijeta! Kakva je sreća roditi se kao muškarac i imati takvo utočište uvijek nadohvat, biti nadohvat svijeta ženskog prstena!

Zvuk čizama po drvenom podu, doveo me opet k svijesti.
– Oh! – kliknula je Polly. – Netko dolazi!
Ali prije nego je ona mogla skočiti sa stolice i prije nego sam se ja mogla podići s poda, otvore se vrata i mi smo bile otkrivene!
– To je samo gospodin Tunewell! – Veliki, kršan momak rumenih obraza jednog njemačkog seljak i s nastupom i hodom jednog plavokrvnog vikinškog ratnika. Daleko od toga da bi bio nezadovoljan, gospodin Tunewell je bio prilično oduševljen našom zabavom i očito raspaljen sočnom scenom koja se odigravala pred njegovim očima. Umjesto da nas zaustavi on reče: – Molim vas, nastavite – i smjesta zaključa vrata. Sjedne u jednu udobnu stolicu do stola, drsko iščupa nogu napuštenom kopunu, stavi čizme na stolnjak i očekivaše nastavak predstave, kao da smo mi lutajući glumci, dovedeni za kraljevu razonodu!
– Nastavite, dragi moj – reče, ovaj put s punim ustima kopuna.- Odmah ću vam se pridružiti. – I sjedne natrag da bi uživao u svojoj večeri, dok smo mi nastavile našu ljubavnu igru.

Polly je izgledala kao da je njegovom prisutnošću više uzbuđena nego posramljena; jer je sada postala još pustopašnija i posegnula je za kopčama na mojim hlačama kao da bi ih željela skinuti. To ne mogu dopustiti! I odmaknula sam joj ruku.

– Zašto si stidljiv? – pitala me je.
– Na žalost – rekla sam ono što je više odgovaralo istini, nego što je ona mogla znati. – Na žalost, zlato moje, ja sam samo napola muškarac. Moj jezik mora učiniti ono, što onaj drugi nikada ne bi mogao!

– Prokletstvo! Još jedan pjesnik! – reče gospodin Tunewell, nasmijavši se od srca. – Hajde, ja ću ti pomoći, mladiću, kada si već počeo ono što ne možeš dovršiti!
I tako smo zamijenili mjesta, ja za stolom s kopunom, a Ned Tunewell spreman da uroni među Pollyne noge sa svojom dobro nabijenom puškom, koja se već gotovo probila kroz kopče njegovih hlača.

Uhvatio je u ruku svoj užareni, razbješnjeli ud (koji je od toga odmah bio namazan kopunovom masti), i razdvajajući Pollyne donje usne crvene kao rubin, zatjerao ga u njezin lijepi otvor ravno do balčaka; nato Polly duboko uzdahne, više od zadovoljstva nego od boli i čak je izgledalo kao da mu pomaže isturivši bedra prema naprijed.

Ja sam sada glodala nogu kopuna, više od požude nego od gladi; jer ako malo ne posegnem svojom vlastitom rukom u hlače ili se raskrinkam kao žena, kakvo mi je drugo olakšanje preostalo, osim mojih pohlepnih usana!

Promatrala sam ih snažno žvačući, dok su se oni stiskali i dahtali, isprva u pravilnom ritmu, a zatim kao da će svijet u trenu nestati i kao da je to njihova posljednja prilika da se spoje za cijelu vječnost.
– Oh, ja umirem! – jecala je Polly.
– I ja, i ja – odazivao se Tunewell, našto je izveo konačni prodor, koji ne samo da je naveo Polly da istisne duboki jecaj ekstaze, nego je prevrnuo i stolicu na kojoj je nauznak ležala; iza toga je nastao takav prasak kada su ljubavnici pali na pod, da su jedan trenutak bili iznenađeni i preplašeni, ali je tada strah ustupio mjesto veselju i oboje su se od srca nasmijali.
Polly se dražesno hihotala na Tunewellovu duhovitost, a Ned je uzeo njezin smijeh kao znak da joj (s isturenim penisom) skoči među bedra. Ja sam promatrala više očarana prizorom nego što bi mi sada bilo stalo da to prizovem u sjećanje.

– Što je sada? Lijenost? – viknuo je Tunewell. – Hajde, gospodine pjesniče, pomognite nam malo ovdje! Pogledajte ove bradavice crvene kao rubin! Probudite ih svojim jezikom! Pogledajte ove usnice koje su kao zrele trešnje. Pogostite se njima!
I s namjerom da mi izađe u susret, propne se kao mladi pastuh (dok se jednom rukom držao za Pollyna bedra da mu njegov golemi, crveni meštar ceremonije ne izgubi svoje sidrište u njezinom ljupkom otvoru – a drugom je gurao moju glavu na njezine grudi).

Koji su nebrojeni poljupci tada bili dani i dobiveni, to ne mogu reći. Nas troje smo, uvjerena sam izgledali kao da smo postali jedna velika mitološka zvijer s dvanaest udova, dvoja usta, šest očiju i tri hitra jezika. Dok je Tunewell i dalje, sa svojim predstavnikom Kurconijem (kako se to kaže) pumpao što je jače mogao, ja sam naučila više načina upotrebe jezika nego što jedna dobra kuharica ima recepata za juhu od kostiju. Jer, ako gospodin Rabelais spolni organ naziva djeliteljem zadovoljstava, (među stotinama drugih naziva), sigurno je da možemo isto reći i za jezik. Kako je čudesan taj savitljivi organ! On liže, on kuša, on ispituje, on vlaži, on gladi, on se vrti; on potiče bradavice i penis da stoje u stavu mirno i izvlači slast iz kopuna i pijetlova. Spolni organ je stručnjak, ali jezik je doista majstor za sve.