1 misao:
Onaj koji govori ”nadam se…” izriče svoju želju, ali u srcu sumnja u njeno ostvarenje, u njenu pravovaljanost, njenu djelotvornost.
zašto je uvrštavamo u vrline? zato što je općeprisutna. ona jest dio ‘krhke ljudskosti’ koju prepoznajemo kako u sebi tako i u svima oko sebe, i tako se tješimo da je pozitivna – ali ona to nije. (zanimljivo je kako smo u stanju poistovjetiti se s drugim tek u onome što je slabo – a vrlo rijetko to činimo u onome što je snažno i po našem mišljenju dobro…)
dovoljno je promotriti kada točno izgovaramo riječ ‘nada’: onda kada nismo u stanju vjerovati u dobar ishod stvari, ali ne možemo ni prihvatiti loš ishod kojeg u biti očekujemo.
očekivanje je ovdje predrasuda stvorena svim uvjerenjima o stvarnosti koja imamo. ponekad su naša uvjerenja dovedena u pitanje: onda kada naš sustav uvjerenja više nije prikladan kao temelj za ostvarenje onoga što želimo ostvariti suočavamo se sa situacijom koja izaziva to uvjerenje i tjera nas da ga promijenimo. želja za nečim što iskače iz do tad poznatog prirodan je dio mehanizma svjesne promjene i rasta: ona doslovce stvara novo.
novo, međutim, podrazumijeva i nepoznato, a ono uzrokuje strah – jer iz iskustva nam je poznato da je ono zajedničko svim ostvarenim željama to što one sa sobom nose čitav niz neočekivanih posljedica – a mi nismo sigurni možemo li se sa njima nositi.
iz tog razloga većina će ljudi samo djelomično djelovati u smjeru onoga što želi: unčinit će ono što ne iziskuje prevelik napor (koji je često vezan uz uvjerenja i vrijednosti okoline) ali gotovo nikada sve što može. taj ostatak prepustit će nadi ‘da će sve ipak biti dobro’.
ukratko, nada je stanje neodlučnosti: misao koja govori ‘možda je moguće, a možda i ne’ – i pritom prebacuje odgovornost za ishod na vanjsku silu – na nepoznato.
odlučnost, pak, je stanje u kojem čovjek zna što želi, čini sve što može u tom smjeru, i pritom ne brine o rezultatu – jer vjeruje u svoju sposobnost da ga ostvari.
2 misao:
Nada je ono iskonsko u čovjeku šta ga tjera da se ne predaje kad baš sve upućuje da bi se treba predat. Nada je nekad jedini izlaz za bezizlaznu situaciju, a nekad je samo nesposobnost da se pogleda istini u oči. Uglavnom nemogućnost da se čovjek pomiri sa trenutnim ili definitivnim stanjem stvari. Nekad dobro dođe, a nekad sve pokvari.
3 misao:
Nada je bježanje uma iz sadašnjeg trenutka.
Ona je projekcija prošlosti na budućnost.
Priželjkivanje onoga što je bilo ugodno i pokušaj potiskivanja onog što je bilo neugodno.
Popularni narodni sport, očekivanja dobitka na lotou, bez da se uplati listić.
Jedna od tri najveće kršćanske vrline (pored vjere i ljubavi).
A pošto ljubavi (koja je najvažnija) tako malo ima, onda vjera i nada kroje sadašnjost, od koje nastoje pobjeći.
4 misao:
Zanimljiv niz pitanja, ljudskost, pa nada. Na prvu mi se činilo kao prilično grub skok, ali što sam više razmišljao, više mi je postajalo jasno koliko su ta dva pojma povezana. Nada je ogledalo svega što ljudskost jest. Nada je sklad dvaju polarnih krajnosti iz kojih se rađa čovjek. Nada je kompromis između razuma i entropije, pomirenje analitičkog uma sa spoznajom da je svemir nemoguće analizirati.
Ljudski um često funkcionira poput stroja za računanje. Htio bi na život gledati kao na igru biljara. Udariš kuglu štapom, i ako si dovoljno precizan, točno znaš gdje će u idućem trenu ona naći. Opet, kako otkriva svijet oko sebe, postaje sve više svjestan da je takva predvidljiva, mehanička slika svijeta tek iluzija, šareno platno iza kojeg kaos vodi igru po svojim pravilima.
Suočen sa spoznajom o kontradikciji između vlastite unutarnje prirode i prirode svemira koji ga okružuje, um često pokušava pobjeći, pronaći utočište u jednoj od krajnosti. Ponekad odbacuje sve što nije u stanju proračunati i predvidjeti, ponekad se prepušta kaosu i polakom propadanju u ludilo…
A ponekad ostaje između, prihvaćajući svoju zadaću da pronalazi iput među nitima života, a opet se nezamarajući idejom da će ikada do kraja razmrsiti klupko stvarnosti. Ponekad ostaje i nada se.