Badnjak je, nešto malo prije deset navečer, a ja vučem prve dvije lajne speeda da se uopće održim živim.
Čekaj, ova priča mora imati kontekst, vratimo se 24 sata unazad.
Utorak je. Dan prije Badnjaka. Dan sam proveo u užasnom mamurluku i post-speed depresiji, jer sam i dan prije bio mamuran. Lanac božićnog duha je krenuo pa nisam imao mnogo vremena za iracionalno razmišljanje, spavanje, hranu, međuljudske odnose i ostale sporedne stvari u životu. Poslijepodne sam se pokušavao upušiti i napokon smiriti, ali nikako nije išlo. Oko pet sam bio na izmaku snaga i spreman na finalni pad u krevet kad me nazvao osobni liječnik. Treba skupiti pare za Novu godinu pa će doći do mene. Evo ga za deset minuta i ja rolam tri frule, jednu za njegovu smočnicu, a druge dvije za uporabu odmah. Sjedamo u auto, besciljno se vozimo kvartovskim ulicama i spaljujemo frulu. Ostavim docenta i novac pred njegovom kućom na brdu. Frula me dovoljno podigla da već budem na klasičnoj vagici – otići kući i napokon spavati ili spaliti još jednu frulu pa vidjeti što dalje. Naravno, spaljujem frulu i sad mi se već ide na piće. Možda vidjeti starog prijatelja konobara. Taj prgavi tridesetogodišnji ovisnik o pornografiji uvijek mi je bio drag. Piće-dva, pa na počinak. Ali, kurac, mračna i pohlepna strana me natjerala da prvo odem doma na lajnicu, a i bonus frulu na putu do birtije. I sad sam već ubijen, a razmišljanja o odustajanju više nisu nigdje na vidiku, kao i bezbroj puta prije toga. Vratio sam se kući šest sati kasnije, razvaljen poput otromboljene pičke stare kurve, svijet se okreće, a vrijeme je relativno. Ujutro sam morao ustati u osam da bi odradio neki ružni zaostatak posla. Samo odvratni podsjetnik na besmisao kojim se svi moramo baviti da bi bili plaćeni. Povukao sam malo speeda, zapalio frulu i krenuo. Dan je prošao više-manje u upušavanju i beznadnom pokušaju spavanja predvečer.
I eto nas na Badnje veče, nešto prije deset. Planovi su obećavajući. Spremam četiri bombona i četiri frule u jaknu, povučem još jednu debelu liniju i krenem pješice kod Veselog Nacista. Tamo je, kao i u svakoj drugoj lokalnoj birtiji, anualno kvartovsko okupljanje na kojem vidiš i sve one kretene koje inače ne vidiš. Zato docent i ja planiramo oko ponoći prebjeći u neku drugu birtiju, nabombonirani, te za sobom povući Candy. Candy u zadnje vrijeme pokazuje visoki entuzijazam za vutru. Shvatiti uvjetno. Ona je jedna od onih osoba koje puše vutru tri puta godišnje da bi se osjećali cool, a prošlog je Badnjaka također pušila s nama. Klasična nezainteresiranost koja je mana većine ljudi. Puši joj se ako je servirano, ali želja nikad nije dovoljno jaka da bi se sama potrudila oko toga. Ona je produkt serijske proizvodnje: atraktivna plesačica suvremenog plesa obogaćena smislom za dramatiziranje i dozom egoizma koja je previsoka da bi bila zdrava. No, s obzirom da izgleda ultra-jebozovno predstavlja pravi dio ex-craze seta.
Oko deset i petnaest ulijećem u birtiju poput obrušavajućeg Messerschmitta s nacrtanim iskeženim zubima odmah iza propelera, naspeediran kao ranjena divlja svinja. Svi me već čekaju. Che ima kapu Djeda Mraza, s dodatnim plavim kečkama djevojčice iz vulgarne njemačke pornografije. Manfred je ovdje sa svojom uobičajeno elokventnom djevojkom. Major Fred je već vidno alkoholiziran i razdragan. Docent je već ovdje i umire od smijeha dok me gleda kao ubzani film. Candy je također ovdje. A ovdje je i Yolanda, žena s kojom sam se zabavljao nekad davno. Jedino nepoznato lice, s kojim me instantno upoznaju, je njen zaručnik Pandur. Naručujem juice-votku za sebe, i cugu za sve ostale. Juice-votka mi se čini kao dobar izbor. U ovakvim anualnim prigodama piće dolazi redovitim tempom u razmacima od petnaest minuta, i tako i po dugih osam sati. Treba biti pažljiv pri odabiru. Ne možeš odbiti piće, to se ne tolerira. Jednostavno ne možeš, to se tako ne radi. Dakle, treba biti pažljiv pri odabiru.
Speed pulsira u glavi, i svaka pjesma koja urla iz zvučnika iznad mene je najbolja. Sjedim pored osobnog liječnika, ali me tu cijelo vrijeme jebe pijani Fred i znam da ću popizditi, pa odem na drugi kraj stola do Chea. Tu je doduše do prije dvije minute sjedio neki lik iz kvarta, ali sad stoji par centimetara dalje. “Valjda ga ne smeta”, pomislih. Che je prilično pijan i dobro mi je društo za moju high-speed autocestu. Ispred sebe vidim očiti zajeb koji je toliko neizbježan da uopće ne pokušavam reagirati. Candy priča s Yolandom na “mi, dobre frendice” način. “Kao žena sa ženom”. Problem je u tome što Candy ima još sasvim razmaženo dječji način razmišljanja, a Yolanda je odavno postala Odgovorna Osoba, pa se na ovakvim rijetkim izletima u noćni svijet može pokroviteljski ponašati prema takvim curicama kao “party-teta”. To što je ostalih tristošezdesetčetiri dana u godini upstanding službenica banke koja čvrsto vjeruje u svoj posao, Ikea kataloge i miran život je ni najmanje ne ometa u takvom licemjernom proseravanju. Candy opet ništa od toga ne razumije nego je gleda kao “novu najbolju prijateljicu”. Ne znam kako će to završiti, ali znam da sam ja sigurno najebao negdje u tijeku procesa. Svjestan sam toga već ovog trenutka. Ovaj psihološki rollercoaster ima previše opasnih zavoja da mogućnost iskakanja ne bi bila vrlo realna. Pandur je kao i uvijek prijateljski raspoložen i priča mi neka sranja dok se ja cijelo vrijeme okrećem Cheu i pokušavam izbjeći sam začetak te ojadne konverzacije s dealerom keramičkih pločica. Pravi problem je kao i obično u tome da se moj potencijalni sugovornik ne drogira. Nije da mu to zamjeram. Ne mogu reći da je ovisnost o drogama uvjet za iole smislenu komunikaciju, ali mi živimo u sasvim različitim svijetovima. Naime, on je moja invertirana kopija. Potpuno obrnut. Što je razmljivo, jer kad se djevojci ogadiš dovoljno njezin sljedeći je uvijek identična invertirana kopija tebe. Nešto potpuno drugačije. Čovjek sa suprotnog kraja sociološke galasije. Nemamo apsolutno ništa zajedničko. Ne možemo imati. Ne moram to ni provjeravati, jer ovdje nemam situaciju u kojoj bi on mogao biti bilo tko, bilo kakva osoba, s bilo kakvim karakterom. Ne, on nije tu upao iz nekog drugog vrtloga pukom slučajnošću. On je Pažljivo Odabran. Kao da je pronašla tvog Zlog Brata Blizanca. Ili Dobrog, kako u kojem slučaju. O čemu ja s njim mogu pričati kad imamo potpuno obrnuta mišljenja o svemu? Uhvatim se u tom tijeku misli i pomislim “Ovaj zli speed je predobar, no možda bi trebalo povući još lajnicu”, pa na brzinu odem do zahoda i vratim se na visokom broju okretaja.
Taman kad pomislim da sam se riješio Pandura pijani Major zaključuje da sam ja pun kurac ljubomoran na Pandura pa ga pri povratku sa zahoda u nekakvom kvazi-guranju slučajno nabije laktom u bubreg. Da se nisam navukao ovog kvalitetnog speeda vjerovatno bi mi bilo neugodno. Put u pakao je popločan dobrim namjerama. Dolazi ponoć, i ja par minuta prije odlazim do zahoda čvaknuti eks. Uopće me ne iznenadi kad mi eks padne na pod. Takva je karma večeras, ali nema veze, ne trebaš karmu kad imaš eks. Vraćam se, čestitanje, ljubakanje, lažni smiješci, kurčeve izjave i najbolje želje. Dosta emocija, hvataj se izlaza. Che i Fred idu oskvrnuti crkvu svojoj pojavom, a docent i ja krećemo prema Švedskom Institutu. Candy je po planovima trebala biti s nama na fruli u ovom konkretnom trenutku, ali je umjesto toga ulazi u Yolandin auto i odlazi s njom bez riječi. Kad dovoljno dugo proučavaš ljudske navike vidiš zajeb od početka. Nas dvojica hodamo snježnom i praznom ulicom. Pušimo frulu i osluškujemo rafale koje građanstvo još uvijek ispaljuje u slavu ljubavi i mira.
Ulazimo u birtiju. Gužva je, a eks već udara. Na šanku Zagor, Lucijan i Tomman Tarkan Gigi. I dalje pijemo juice-votke, iz zvučnika trešti nešto ugodno, a znoj me polako oblijeva. Odjednom se pojavljuju novi najbolji prijatelji Yolanda, Pandur i Candy. Naravno, ovdje poznaju malo koga pa se instantno priljepljuju docentu i meni. Plovim na ovom sociološkom Titanicu, spletu tolikih nezdravnih odnosa, nabomboniran, izgubljen u vremenu i prostoru. Izmijenjujem klišejizirane rečenice s ljudima oko sebe. Candy se vješa po meni dok mi u uho cvrkuće kako bi se ona vratila kod Veselog Nacista jer joj tu nije dobro. Kako nabomboniran objasniti da je ovdje JAKO, JAKO, JAKO DOBRO nekome tko nije nabomboniran? Nemoguća misija. No, ignoriram cendranje neko vrijeme, ali sad već i Yolanda cendra, kao da smo docent i ja jebeni turistički vodiči koji ne pokazuju dovoljno impresivne atrakcije. Klima u lokalu se rapidno mijenja. Osluškujem narodne ritmove negdje u daljini. Pogledavam konobara s kojim relativno dijelim glazbene ukuse, a on mi nemoćno pokazuje da tako mora biti. Jebiga, mogu na eksu tolerirati jedan narodnjak, možda dva, ali ne jebenih pet, bez kraja na obzoru.
Moramo pobjeći iz ove promenade neukusa. Nemamo auto, vani pada snijeg, imamo nakalemljene idiote na grbama. Sjebani smo. Šah-mat. Zli bože, kako mrzim tvoj smisao za humor. No, sine mi spas – mogli bi najebati Yolandu da nas odveze do Vortexa. Bolje biti s ovim napornim ljudima u opskurnoj sigurnosti pouzdanog kluba nego s istim tim ljudima na narodnjacima. Light-show i moćni zvučnici pomoći će mi u ignoriranju noćne more. Na brzinu ih obradim, potrpamo se u Yolandin auto i već smo na putu za spas. Čvaknem drugi eks odmah na ulazu u klub. Piju se kokteli. Preporuka konobara – Sex Machine. I odjednom sve postaje super. Muzika trešti, light-show je čudan, cigareta je u ustima, zli obezglavljujući koktel u rukama, znoj na čelu, i divlji, divlji ritam. Osobni liječnik izgleda similarno, no vrlo je neupadljiv što je neuobičajeno za njega. Pandur je prokleto ušlagiran alkoholom. Ne može stajati. Izvijen stoji naslonjen na šank i jede banane iz pseudo-tropske dekoracije u uglu. Pa ipak ne posustaje, ovo je za njega jeftino pitanje časti ili nešto takvo, nastavlja piti ne shvaćajući da se ni mnogo iskusnije pijanice od njega ne mogu nositi s pomahnitalim kemijskim zvijerima.
Mučno mi ga je gledati kako naivno pokušava dokazati neki kurac, zarobljen u svom jadnom svijetu ideala, časti, samopoštovanja i ostalih sranja. Vješa mi se na jebeno rame, i priča mi da sam mu super, svakih pet minuta me pita što ću popiti, i općenito je jebeno naporan. Na eksu nisam raspoložen za ovakav sentimentalni performance jer bi me mogao povući za sobom. Uljudno ga zamolim da ne bude tako sentimentalno pijan prema meni i ljudski upozorim da će se sutra ujutro jako glupo osjećati. Na bombonu misliš da te svi razumiju, zaboraviš da nitko ne razumije kurca, pa tako ni on dok se ja trudim biti kemijski empatičan. Candy i Yolanda pak, imaju svoj vlastiti performance. Pijano razbacivanje na podiju, u kojem vodi Candy sa svojim “pogledajte me, ja sam profesionalna plesačica” proseravanjem. Nemam nikog kompatibilnog, nikog normalnog, oko mene su sve bolesnici, ego-manijaci, izvještačene gipsane skulpture koje nalikuju na ljude koje poznaješ, bolesni demoni izluđeni okovima konvencionalnog ponašanja. Shvatim da pijem alkohol zavidnim tempom već pet dugih sati. Napokon uslišim Pandurove želje i dopustim mu da mi pribavi mineralnu. Mineralna je maloj zelenoj bočici, i njena ultra-gaziranost pokrene čudnu kemijsku reakciju u mom želucu čiji se sadržaj uglavom sastoji od nebrojenih juice-votki, nekoliko koktela, razgrađenog ecstasyja i negdje duboko pri dnu – par slanih srdela.
Obliven hladnim znojem, u transu krećem prema zahodu. Već putem mi prvi mlaz bljuvotine ispuni usta, ali ja ga progutam bez imalo nelagode, sasvim opušteno, gotovo s užitkom. Eks čini čuda. Stojim nad zahodskom školjkom i brutalno povraćam, mlazovi izlaze, nosna sluznica radi prekovremeno, tijelo je obliveno hladnim znojem, oči natopljene tekućinom, a ja se osjećam predivno. Ispunjava me čisto zadovoljstvo, tresem se u ekstazi koliko mi je dobro. Pogledom zamućenim suzama promatram išarane pločice, izbacujem neprerađeni juice iz sebe i osjećam Smisao. Shvaćam da je svo ovo bestijalno divljanje proces spaljivanja mostova koji vode prema Stvarnom Svijetu, sa svim njihovim hipnotičkim utjecajima, proces u kojem moraš izbljuvati i israti sve te pizdarije, sve limite koji su ti usađeni u glavu godinama normalne sociološke interakcije. Jebeš normalno, ne želim biti normalan, želim demonskim ognjem spaliti sve normalno u sebi, poništiti sve postavke i izniknuti iz pepela kao neka sasvim nova izopačena karakterna kreacija. Tako razmišljam dok se umivam i pušim cigaretu promatrajući se u ogledalu, znajući da je i ova brutalna večer joj jedan nepovratni korak prema završnom ubojstvu postojećeg ega, prema konačnom trijumfu Odustajanja.
Vraćam se u gužvu i nastavljam punom snagom. Još koktela je ovdje, izvijam se u čudnim ritmovima, potpuno otkopčan od svijeta koji me okružuje, od bilo kojeg svijeta. Docent divlja negdje u blizini, a ja pokušavam vješto izbjegavati Pandura koji ima još par zadnjih atoma snage za nekoliko sentimentalnih rečenica koje bi mi u svojoj alko-depresiji razumijevanja želio uručiti s najboljim namjerama. Prošlo je nekoliko sati odkad smo došli, i osjećam kako se eks polako povlači. Obuzima me nesavladiv umor. Mozak i dalje pulsira u svom ritmu, ali se kroz hrpu njegovih apstrakcija tu i tamo probije i pokoji signal koji uspaničeno viče da će noge otkazati. Ignoriram ga kao glas manjine i samo nastavljam u svom ritmu. Ali, Candy, Pandur i Yolanda uskoro odlaze, a ja znam da mi je to jedina šansa da se spasim u ovoj stravičnoj večeri. Nekako odvučem osobnog liječnika i odlazimo za njima. Hladnoća me ubija. Imam osjećaj da smo u Sibiru, a šetnja do auta je neopisivo duga. Umor udara punom snagom, i miješa se s neopisivom after-glow ugodom koja nastupa kad sjednem u već zagrijani auto. Vožnja je izuzetno zabavna, promatram svijet kako promiče pokraj nas iako nemam ni najmanje koordinacije u vremenu i prostoru. Kako je lijepo kad te netko drugi vozi. Svako skretanje je oduševljavajuće iznenađenje, oko tebe sve ubrzano, a ti se možeš u potpunosti prepustiti čudnim osjećajima bez da paziš na cestu. Pomahnitali docent me pokušava najebati da idemo dalje, ali ja pokušavam najebati Yolandu da me odveze sve do kuće, što mi i uspjeva.
Tresem se od hladnoće i iscrpljenosti. Mogućnost mentalnog i fizičkog kolapsa je na vratima. Ulazim na ugodnu toplinu i neko vrijeme sjedim u fotelji zureći u ugašeni monitor. Razmišljam o tome kako mi je ovdje toliko dobro da se uopće ne bih trebao micati. Pa ipak, zadnjim snagama zarolam još jednu frulu i izađem natrag u sibirsku noć. Žaruljice na stubišnoj ogradi svijetle u nekom vlastitim ritmu, a oko mene je potpuna tišina, narušena samo čudnim šumom u ušima, za kojeg znam da ne dolazi iz stvarnog svijeta. Spaljujem frulu promatrajući zvijezde, samodostatan, na rubu kolapsa i ne razmišljam. Ugodna praznina, potpuni vaakum misli. Uskoro mi postane nepodnošljivo hladno pa uđem unutra. Legnem u krevet, navučem pokrivač i dvije deke na sebe. Još uvijek ne mogu otjerati hladnoću koja mi se uvukla u kosti. San ne dolazi. Nisam ga ni očekivao, nikad nije ni bio opcija. Mozgom još uvijek kola brutalna kemija i nema gašenja svijesti, iako je tijelo potpuno slomljeno i nesposobno za bilo što. Ležim na leđima i zurim u strop. Sklopim oči, ali znam da nema spavanja, na rasporedu je projekcija divljih flasheva, isprekidanih tijekova misli, kovitlaca emocija i tog neobuzdanog, čudnog nemira. Sretan Božić. Nakon nekoliko sati ustanem, povučem lajnu speeda, zapalim frulu, i napišem ovo.
Esteban Prezvušt Grokter
Updejt:
Želim svim posjetiteljima sretan i blagoslovljen Božić te da ih u sve dane grije toplina i ljubav njihova doma te njihovih najmilijih.
