Kako to uvijek biva dodjes negdje na plazu i smjestis se, uzivas nekoliko sati a onda odjednom dodje obitelj galamdzija za koje mora odmah pola plaze znat. Na plazi toliko tihe djece koja se igraju bez puno buke i galame (Njemci po govoru) a ovi Slovaci koji maloprije dojezdise ispred nas bucni za popizdit, kao da su sad prvi puta na more dosli (mozda i jesu). Mali urlice k’o da ce sad se oteliti a mala kao pilic pijuce, jebenti nadam se da tih nece biti ovdje u 8 mjesecu jer zatuci cu ih.

Onomad davno kad sam bio dijete i sa svojim pokojnim roditeljima isao na more nije me se culo a otac me ucio divnim vjestinama izrade brodova od kore drveta te grancica za jarbol i alu folije od kutije za cigarete za jedro ali i jos stosta.

Sad kad se sjetim toga to je bilo divno vrijeme koje tek kad ostaris pocnes razumijevat te koliko ti takvi momenti mogu faliti sada kada ih vise nemas mogucnosti iste ponoviti.

Cudno je to da danasnje roditelje ne mozes vidjeti da uce svoju djecu osim sto mozes cuti kako vicu nemoj ovo, nemoj ono. Izgledno je da su ti roditelji ili izgubili interes ili ocito njima nije imao tko prenjeti tako nesto kao sto je meni moj otac prenio a ja imao srece to prenjeti dalje.

Malo sam sad tuzan ali i sretan kad mogu se sjetiti takvih divnih trenutaka, sjetiti se rijeci koje su mi bile upucene da me nesto nauce.

Hvala vam na tome svemu mama i tata.