Autor: Jurica Pavičić, Jutarnji list
Korupcija u Hrvatskoj počela je još u kasnom socijalizmu, kroz plave kuverte liječnicima, mito inspektorima…

ZAGREB – Prije desetak dana splitska Slobodna Dalmacija objavila je članak o jednom splitskom zanatliji fasaderu koji je tvrdio da je žrtva korupcijske hobotnice. Spomenuti obrtnik, kako je sam tvrdio, dao je ponudu za završne radove na jednoj crkvi u siromašnom, istočnom dijelu Splita. Posao je međutim izgubio, a dobila ga je tvrtka koja je ponudila petnaestak posto višu cijenu. Junak članka stoga je optužio svećenika zaduženog za investicije u biskupiji – izvjesnog don Lončara – za uzimanje mita. Da bi prisnažio svoju optužbu, ustvrdio je kako rečeni Lončar vozi terenac BMW najnoviji model.

Svi pipci korupcije
Naravno, mi ne možemo znati da li spomenuti don Jure Lončar doista uzima mito, pogoduje kakvom rođaku ili je naprosto bio rasipan u trošenju biskupijskog novca. No, već sama činjenica da se koruptivne sumnje roje oko nečeg toliko bezazlenog kao što je inkartavanje župnog dvora (!) pokazuje u kojoj je mjeri korupcija u Hrvatskoj postala svakodnevni način života.

Korupcija u Hrvatskoj počela je još u kasnom socijalizmu, kroz plave kuverte liječnicima, mito inspektorima i potplaćivanja za priključak telefona.

Tijekom devedesetih ona je buknula, da bi u ovom desetljeću u punoj mjeri metastazirala postavši temeljni kohezijski princip cijelog društva. U Hrvatskoj korupcija je danas prisutna gotovo svugdje i gotovo nema građanina koji se s njom nije susreo.

Korupcijom se – htjeli to oni ili ne – građani služe da bi dobili termin operacije, pogurnuli “stvar” na zemljišniku, registrirali brodicu, napravili pobačaj. Korupcijom se u Hrvatskoj polažu ispiti, mijenjaju urbanistički planovi i dobivaju kojekakve koncesije.

Nebrojeni su pipci te korupcije, od novinara koji za novce “ugura” intervju s estradnom zvijezdom, preko arhitekta koji za novce nacrta PUP pogodan za investitora pa sve do onih najstrašnijih primjera – primjera kad su se mitom kupovale sudske presude.

Preuzeto iz: SLOBODNA DALMACIJA
Razvojačeni branitelj i građevinski obrtnik, optužuje stobrečkog župnika

Mladen Ćapeta: Izgubio sam posao na župnom dvoru jer me don Jozo Lončar izigrao

Tik uz crkvu sv. Leopolda Mandića u splitskom predgrađu Sirobuja, nekoć poznatom po divljoj gradnji, posljednjih tjedana niče i župna zgrada, visoka trokatnica, u kojoj će osim župnika don Josipa Delaša, svoje mjesto naći i različite vjerske aktivnosti, prije svega one namijenjene mladima. Govori se i o otvaranju vrtića.Uostalom, svećenik Delaš je posljednjih godina živio u neuvjetnom kontejneru, kakve inače koriste građevinci, doduše samo za privremeni boravak na terenu, i zaista je krajnje vrijeme da se useli u prostor dostojan čovjeka, budući da je dosad spavao na jednoj, a hranio se na drugoj adresi.

No, čini se da je kraj crkve sv. Leopolda zapravo niknula i prava građevinska afera, koju bi netko dobronamjeran i neupućen, da ne kažem naivan, na prvi pogled teško povezao baš s Crkvom.

– Iskreno me boli što se događa u našoj župi i zato mislim da javnost ima pravo znati kako se ponašaju ljudi iz Crkve. Nepravda i mafija me uvijek bole, a toga ima i na ovom primjeru, kazat će Mladen Ćapeta, otac četvoro djece, inače razvojačeni branitelj i građevinski obrtnik s adresom na Sirobuji.

Gdje je otišla razlika?
Obavlja poslove unutarnjeg i anjskog strojnog žbukanja. On je, naime, nakon nekoliko uspješno obavljenih poslova za Crkvu, od don Delaša bio pozvan da izradi ponudu za radove na uređenju fasade župne zgrade.

– Dao sam im ponudu s cijenom od 23 eura po kvadratu, s mojim materijalom, a oni su se odlučili za ponuđača čija je cijena 28 eura, tako mi je rekao don Josip Delaš o kojem, inače, imam samo riječi hvale. Tih pet eura više u konačnici poskupljuje cijeli zahvat za 50 do 60 tisuća kuna, a to nije malo u današnjim kriznim vremenima, pogotovo za nas obrtnike, kaže Ćapeta, koji Crkvu, kako kaže, redovito pomaže i nesebičnim donacijama ‘kad god je to moguće’.

– Don Josip mi je kazao da se on bio zalagao za moju, jeftiniju ponudu, ali da je o odabiru izvođača odlučio don Jozo Lončar, kaže Ćapeta.
Inače, don Jozo Lončar je predsjednik Ureda za gradnju na razini nadbiskupije, i župnik u obližnjem Stobreču.

– Don Josip Delaš mi je kazao da je Lončar inzistirao da se prihvati ova druga ponuda, radi se o poduzeću ‘Jukić-Dam’ (sa središtem u Otoku kraj Sinja, op. a.). Don Josip se čudio zajedno sa mnom, ali i danas nemam odgovora zašto je izabrana nepovoljnija ponuda, dodat će Ćapeta.

Nema dokaze da se radi o bilo kakvoj korupciji, ali kaže: “Zbog svega što sam vam iznio, sumnjam da ovo nisu čista posla, to jest da se ovdje pogodovalo tvrtki koja je dala skuplju ponudu. Gdje je otišla razlika između moje, odbijene, ponude i skuplje, ali prihvaćene, ne znam. Ali, to ne izgleda logično, zar ne? A ako baš hoćete, otišao sam i do gradilišta, i mogu vam odgovorno kazati da sam se uvjerio da se koriste jefitiniji i nekvalitetniji materijali od onih koje ja inače koristim za poslove iste vrste”, dodat će razočarani Ćapeta, svjestan da je ispao sitan pijun u “očito velikim igrama”.

Župna zgrada koja niče uz crkvu svetog Leopolda Mandića na Sirobuji
MARIO TODORIĆ/CROPIX

Spustio slušalicu
– Da su uzeli ponudu koja je jeftinija od moje, ne bih riječi rekao. Treba poticati tvrtke iz vlastite župe, ali posao je posao. Ovako, ne znam što bih kazao, sve je jasno!, uzdahnut će Ćapeta.

Imali smo najbolju namjeru o svemu ovome porazgovarati i s don Jozom Lončarom. Međutim, to se pokazalo kao, što bi rekli kolege sportski novinari, nemogućom misijom. Naime, čim smo se predstavili i tek do pola kazali zašto ga uopće zovemo, don Lončar je uzvrtio opaskom: “Kakva drskost!”. I odmah prešao na “ti”: “Čime se ti baviš!? Gotovo! Završilo!”. A onda se opet vratio na “Vi”, rekavši: “Vi ste zločest čovjek”.

Još jedan pokušaj da ga udobrovoljimo nije uspio, pa nam je prije spuštanja slušalice kazao tek: “’Ajde, pali tamo, bježi tamo!”. Možda pomalo nesuvislo, ali smo ipak shvatili poruku neobično ljubaznog svećenika. Toliko sa Sirobuje o transparentnosti trošenja novca kojega Crkva dobiva iz proračuna, dakle, iz džepova svih poreznih obveznika.

HRVOJE PRNJAK

Don Josip Delaš: Sotonističko smeće
O okolnostima pod kojima se gradi župna zgrada na Sirobuji smo htjeli razgovarati i sa župnikom don Josipom Delašem, o kojemu na Sirobuji možete čuti samo riječi hvale. Uz važnu napomenu da se taj razgovor odigrao nakon što nas je “ispalio” don Jozo Lončar, evo kako je taj razgovor zapravo izgledao nakon što smo se stigli samo predstaviti:
– Znate što je Slobodna Dalmacija? Ja ću vam reći: obično Sorosevo smeće!
– Ali, gospodine, pa nisam Vam još ni kazao zašto Vas zovem?
– Slobodna je smeće. Sotonističko smeće. Ja ću javno napast Slobodnu i zabranit vjernicima da je kupuju. Jer vi pljujete Crkvu, hrvatski narod i kulturu.
Žao mi je što ne govorite kao svećenik…
– To je smeće. Zbogom!

Sadržaj okvira don Jozo stari ‘BMW’ zamijenio za novu BMW tricu
Don Jozo Lončar, stobrečki župnik, podrijetlom je iz zaseoka Lončari, u selu Donji Rastovac podno Biokova. Stobrečani za njega kažu da “rado pomogne kad nekoga treba ugurati u bolnicu ili nešto slično”. Na pitanje o gradnji novih objekata, jedan naš stobrečki sugovornik se samo značajno nakašljao: “Priča se i o tome, ali što se tiče nas mještana, stvarno je na usluzi”. Don Jozo Lončar je, netipično za stereotip svećenika, poznat i kao veliki ljubitelj automobila, ne bilo kakvih: stari BMW prije nekog vremena zamijenio je novi, i to “tricu”. I dok, primjerice, franjevci, imaju kodeks po kojemu pri nabavci automobila paze da se ne radi o luksuznim automobilima, koji bi odudarali od religijskih poruka o skromnosti, Lončar si je priuštio moćni i brzi BMW.

Entiteti kontrole
Korupcija postoji doslovno na svakoj točki zemlje, od Lastova gdje je lučki kapetan optužen jer je tražio “pinku” za štekat na plaži do Varaždina gdje su ginekolozi na crno radili abortuse.

A unutar te perverzne, guste i sveprožimajuće mreže korupcije središnje mjesto imala je i još uvijek ima politička korupcija. Od nje nije niti je ikada bila imuna ni jedna stranka, ali je u njoj upravo HDZ najkrupniji krivac, već slijedom činjenice da je državnu blagajnu kontrolirao 16 od 20 godina demokracije, a cijeli niz županijskih i gradskih neprestano. Ta politička korupcija također ima svoje izdanke i svoje deblo. Ona počinje onda kad stranački kadar uđe u nadzorni odbor vrtića, biblioteke ili galerije i dobije 800 kuna honorara, od kojih 400 da stranci u crni fond. Počinje onog časa kad politički imenovani, lokalni izdanak počne pogodovati pri kupnji toalet papira, opremanju nužnika i održavanju softvera. Od te točke naviše broj nula na cifri raste, ali sustav je u biti isti. Političke stranke u Hrvatskoj su postale entiteti kojima je cilj kontrolirati što veći dio javne potrošnje. Onog časa kad kontroliraju Dom zdravlja, knjižnicu, vodovod ili HAC, oni kontroliraju određenu količinu javnog novca kojom se kupuju naklonosti, plaća savezništvo, zapošljava, stvara klijentelistička mreža, formira mreža zaslužnih koji ili stranci ili patronskom “barba Luki” duguje lojalnost.

Hidra i krnjo
Ta se lojalnost vraća glasovanjem na izborima, donacijom, a u najizravnijem obliku “pinkom” ili “zubom”, pri čemu primalac novca može biti “pokrovitelj” osobno ili mnogo gore – crni fond stranke. Taj lanac primalaca i davalaca DNK je hrvatske političke korupcije, sustav koji je tijekom godina mutirao i razvio se do zlokobne, kompleksne uhodanosti.

Taj i takav sustav dobio je u posljednjih nekoliko mjeseci svoju personifikaciju. Ta personifikacija zove se Ivo Sanader, bivši premijer koji je u četvrtak pobjegao iz zemlje da izbjegne uhićenje. Od svog odlaska iz politike 2009. do danas Sanader se u mitološkom imaginariju javnosti pretvorio u svemoguću zlopogleđu, hidru koja je tisućama očiju i ruku ravnala orkestrom nacionalne korupcije, te “krnju” kojeg opljačkana nacija namjerava spaliti da izgori svoj stid. Ali – u trenutku kad nam se obrazi bride jer smo zemlja kojoj predsjednika Vlade traži Interpol, bitno je postaviti dva temeljna pitanja – je li Sanader doista stvorio sustav hrvatske političke korupcije? I da li će on njegovim padom nestati?

Po mom dubokom uvjerenju, odgovor na prvo pitanje je niječan. Ovaj kriminalni sustav čijem kolapsu danas svjedočimo u nekim je bitnim sastavnicama oblikovan već sredinom devedesetih, s tim da je u njegovoj ranoj fazi za njegovo funkcioniranje bitna bila ideološka podobnost, stranačka lojalnost i nepotističko-zemljačka povezanost. Taj sustav doživjet će – međutim – u Hrvatskoj Sanaderove ere eksploziju neslućenih razmjera, koju se može objasniti barem dvama razlozima.